Naslovna tema razgovora: Sportska pedagogija u modernom sportu.
U vremenu kada je moderni sport postao talac surove statistike, imperativa trenutačnog rezultata i rane komercijalizacije, s terena mlađih uzrasta sve glasnije odzvanja jedno ključno pitanje: Kako u suvremenim okolnostima provesti imperativ odgojne vrijednosti sporta?
Dok tribinama prečesto vladaju pretjerane ambicije odraslih, a djeca pod teretom straha od pogreške gube iskonsku radost igre, prava je rijetkost naići na sportske sredine koje prkosno drže pedagogiju ispred plasmana na tablici.
U modernoj jurnjavi za trofejima prečesto zaboravljamo bazičnu istinu: sportski teren je prvenstveno učionica, a tek onda borilište. Upravo o toj tankoj liniji između stvaranja sportaša i odgajanja čovjeka često progovaraju nogometni vizionari poput Arsènea Wengera, Jürgena Kloppa i Pepa Guardiole. Isti taj univerzalni zakon izvrsnosti pronalazimo i u kultnoj „Piramidi uspjeha“ košarkaškog pedagoga Johna Woodena, u metodama upravljanja egom njegovog NBA kolege Phila Jacksona, kao i u postulatima discipline velikana američkog nogometa Vincea Lombardija. Svi nas oni neumorno podsjećaju na isto: tehnika i talent bez izgrađenog karaktera, radne etike i ljudskosti teško mogu dosegnuti svoju punu vrijednost.
Upravo su te bezvremenske pouke slavnih svjetskih trenera bile izravan poticaj i inspiracija da o ovoj temi razgovaramo s Tomislavom Filipovićem, jednim od osnivača, voditeljem i trenerom Nogometne akademije No Limit TVIN iz Virovitice. Iza Filipovića je uspješna igračka karijera u dresu Slaven Belupa i Mladosti 127 iz Suhopolja, međunarodne utakmice u Intertoto kupu te devet sezona provedenih u austrijskom nogometu.
Danas, s druge strane aut-linije, Filipović svoje bogato igračko, trenersko i životno iskustvo usmjerava prema cjelovitom razvoju mladih sportaša.. Svoje stručno znanje dokazao je i kroz uloge županijskog te regionalnog instruktora, kao i radom unutar stručnih stožera hrvatskih mlađih ženskih reprezentativnih selekcija (U15, U16 i U19). Spajajući lekcije iz vlastite karijere sa suvremenim postulatima struke, Nogometna akademija No Limit TVIN pokazuje da se kvalitetan sportski razvoj i pedagoški rad ne isključuju – naprotiv, oni se međusobno nadopunjuju.
U otvorenom razgovoru za portal Spike i replike govorimo o tome kako iskustvo austrijske discipline prenijeti u lokalnu sredinu, kako razvijati djecu bez nepotrebnog rezultatskog pritiska te zašto je stvarna pobjeda svake akademije stvaranje stabilnih ljudi spremnih za životne utakmice.
Važno je napomenuti da smo se i ovoga puta, sukladno načelima naše uredničke prakse, vodili prepoznatljivim principima izvrsnosti i cjelovitog razvoja mladih, prilazeći cijeloj temi iz perspektive interesa roditelja koji žele slobodno vrijeme svoje djece ispuniti sadržajnim aktivnostima visoke pedagoške vrijednosti, u kojima se umjesto pukog rezultata i pritiska slavi kreativnost, radost stvaranja i izgrađuje karakter budućih ljudi. Upravo zato nismo štedjeli prostor ni vrijeme kako bismo sportsku filozofiju Nogometne akademije No Limit TVIN doživjeli u njezinom najširem spektru. Ako ste roditelj, učitelj ili sportski djelatnik koji teži upravo takvim vrijednostima, vjerujemo da ćete uživati u ovom razgovoru.
I. Profesionalna karijera i igračko iskustvo kao temelj stručnosti
Gospodine Tomislave, u našem društvu, iako teoretski svjesni, u samoj praksi često zapostavljamo činjenicu da sport, baš poput glazbe, kazališta ili umjetnosti, posjeduje neprocjenjivu odgojnu moć u razvoju djece i mladih. Upravo zbog te važne teme, pomoć u pripremi ovog intervjua potražio sam u filozofiji i naslijeđu renomiranih sportskih pedagoga, pa ćemo veći dio našeg razgovora provesti u ovom otmjenom društvu kojem će se zasigurno pridružiti još neka zaslužna imena iz domaćeg sporta. Otvorimo stoga ovaj razgovor jednim od temeljnih pedagoških postulata.
Kroz prizmu dječje psihologije i sportske pedagogije, riječ trenera u mlađim uzrastima često ima veću težinu od riječi roditelja ili učitelja. Kada trener postavi pravilo ili uputi kritiku i pohvalu, za dijete to postaje presudan autoritet. Taj fenomen stavlja golemu odgovornost na leđa sportskih djelatnika, koji prestaju biti samo tehnički instruktori i postaju ključni sukreatori djetetove osobnosti. Kao aktivni nogometaš Vi ste prošli zahtjevan natjecateljski filtar u najvišem domaćem ligaškom rangu, te devet dugih sezona u Austriji. Kada danas pogledate unatrag na svoje profesionalne igračke dane, koja su to ključna iskustva, trenerske metode ili životne lekcije iz Vaše karijere koje nastojite prenijeti na djecu u Nogometnoj akademiji No Limit TVIN?
Za nekoga tko je odrastao u Virovitici imao sam doista rijetku priliku proći gotovo cijeli spektar nogometa od profesionalne, poluprofesionalne do najniže amaterske razine.. Nogometno sam odrastao u lokalnoj sredini, ali smo upravo u jednom od najvažnijih i najosjetljivijih razdoblja razvoja imali veliku sreću da se Mladost 127 natjecala u najvišem rangu hrvatskog nogometa a samim time su i mlađe kategorije bile dio elite. Nama koji smo tada bili među talentiranijim igračima ovoga kraja to je omogućilo da se od kadetske dobi redovito uspoređujemo s najboljim igračima svoga godišta u Hrvatskoj. Moji rezultati su tada pokazivali da sam bio među učinkovitijim napadačima svoje generacije na nacionalnoj razini.
Talent mi je otvorio prva vrata, ali danas vrlo jasno znam da je bio samo početna točka. Sve što sam poslije ostvario napravio sam prvenstveno zato što sam bio spreman raditi više, odricati se više i ustrajati dulje od mnogih vršnjaka koji su možda u pojedinom trenutku bili jednako ili čak više talentirani. To je jedna od prvih poruka koju nastojim prenijeti djeci: talent je dar i prednost, ali bez rada, discipline i upornosti vrlo brzo prestaje biti dovoljan.
Put me od Mladosti 127 odveo do profesionalnog nogometa, Slavena Belupa, prve hrvatske lige i međunarodnih utakmica gdje sam igrao polufinale Intertoto kupa, a zatim kroz Koprivnicu, Viroviticu u Drugoj hrvatskoj ligi i niz drugih klupskih sredina skrasio se u svom klubu odnosno Akademiji. Već s 25 godina sam se teška srca na neki način odrekao profesionalnog nogometa i otišao sam u Austriju, kako se kod nas kaže, trbuhom za kruhom. Nisam otišao s iluzijom da ondje gradim veliku profesionalnu karijeru, nego sa željom da kroz rad i igranje nogometa stvorim sigurniju egzistenciju za sebe i svoju obitelj. U Austriji sam u dva navrata proveo punih devet godina na poluprofesionalnoj razini, paralelno radio, trenirao i dodatno ulagao u sebe.
Prošli ste doista jedinstven i trnovit put. No, osim samog terena, u Vašoj biografiji vidljiv je i ozbiljan naglasak na formalnu edukaciju, ali i rad s nekim od najvećih imena hrvatskog nogometa. Koliko je to iznimno kompetentno okruženje i suradnja sa stručnjacima preoblikovala Vaš pogled na igru?
Kada sve zbrojim, prošao sam više od dvadeset različitih klupskih sredina i radio s velikim brojem trenera. Među njima, od poznatijih našim čitateljima, su bili Stanko Poklepović, Tonko Vukušić, Dražen Besek, Rajko Magić, Davor Čop, Ivan Bedi i Milo Nižetić, ali i domaći stručnjaci poput Mate Šarića, Željka Grbića, Franje Domića i Dragutina Dade Marijanovića, koji su svoje znanje, entuzijazam i ljubav prema nogometu nesebično prenosili na nas igrače. Teško je nabrajati imena, a nekoga ne zaboraviti, pa ih prije svega doživljavam kao velik broj ljudi od kojih sam kroz godine uzimao različite vrijednosti i lekcije.
Dodatnu dimenziju dobio sam kroz školovanje na Kineziološkom fakultetu u sklopu Odjela za izobrazbu trenera (nažalost zbog nekih životnih situacija formalno ostao apsolvent) i Nogometnoj akademiji Hrvatskog nogometnog saveza gdje sam imao privilegiju biti dio posebno formiranih skupina polaznika, zajedno s bivšim profesionalcima i hrvatskim reprezentativcima poput Nike Kovača, Igora Tudora, Joška Jeličića, Željka Sopića, te slušati najbolje domaće i gostujuće predavače. Slično iskustvo imao sam i kroz futsalsku edukaciju na Akademiji uz gospodina Miću Martića i vrhunske međunarodne stručnjake. Takvo okruženje podiže kriterije i pokazuje koliko se nogomet može promatrati dublje od onoga što vidimo tijekom devedeset minuta utakmice.
Jedna stvar posebno mi je ostala iz susreta s najboljima: što ljudi više znaju i što su kvalitetniji, često jednostavnije prenose svoje znanje. Nemaju potrebu dokazivati koliko znaju, nego znaju procijeniti kome se obraćaju i na kojoj razini poruku treba prenijeti. To danas nastojim primjenjivati i sam. Ne mogu jednako razgovarati s djetetom od osam godina, roditeljem koji nikada nije igrao nogomet i stručnjakom s kojim analiziram neki detalj igre. Poruka može biti ista, ali način na koji je objašnjavaš mora biti prilagođen osobi preko puta tebe.
Svoje iskustvo ne ističem da bih se stavljao iznad drugih kolega trenera, ali bilo bi neiskreno reći da ono nema vrijednost. Profesionalni nogomet, različiti rangovi natjecanja, međunarodne utakmice, Austrija, edukacije, pobjede, porazi, ozljede, promjene klubova i odnosi s različitim upravama i ljudima oblikovali su me kao igrača i kao osobu. Mnoge stvari koje sam prvo naučio kroz sport poslije su mi izravno pomogle i u poslovnom životu: radna disciplina, odgovornost, timski rad, komunikacija s različitim karakterima, donošenje odluka pod pritiskom i sposobnost da nakon neuspjeha ponovno ustaneš. Takvo iskustvo ne može se u potpunosti naučiti iz knjige; mora se proživjeti.
Igračko iskustvo je iznimno bitno, no kada se uđe u trenerske vode, ono je samo jedan faktor u jednadžbi uspjeha, a u prvi plan neizbježno dolaze neki novi zahtjevi struke. Što u tom trenutku postaje najveći izazov?
Svakako da samo iskustvo nije dovoljno. Ono može ostati zarobljeno u čovjeku ako ga nije sposoban prenijeti drugome. Prava vrijednost trenera počinje kada ono što je naučio može prilagoditi djetetu i pretvoriti u jasnu, razumljivu i korisnu poruku. Upravo to pokušavam raditi kroz vlastite primjere, razgovor, korekcije i način na koji rješavamo situacije na treningu i utakmici. Na nama je da djeci otvorimo vrata, pokažemo put i pomognemo im prepoznati vrijednost rada; koliko će pojedino dijete od toga prihvatiti i primijeniti, na kraju ovisi uvelike o njemu samome.
II. Teren kao učionica: Odgojna moć sporta i širi horizonti nogometnog razvoja
Kako se u svakodnevnom radu nosite s onim poznatim psihološkim zamkama trenerskog ega koji zbog imperativa pobjede često žrtvuje pedagoške i psihološke aspekte, te na kojim temeljima gradite model u kojemu je cjeloviti razvoj djeteta apsolutni prioritet?
U tome zapravo leži cjelokupan smisao zbog kojeg smo s obitelji i prijateljima prije petnaestak godina krenuli stvarati No Limit. Nismo željeli napraviti još jednu školu nogometa čiju ćemo vrijednost mjeriti samo osvojenim turnirima i rezultatima mlađih kategorija. Ne želim pritom aludirati kako je to primarno u drugim klubovima niti umanjivati nečiji rad. Mi smo od početka fokusirani na svoj rad i prije svega bavimo se sobom: svojim mogućnostima, ograničenjima, pogreškama i prostorom za napredak. I danas smo vjerojatno dosta daleko od svega kako sam zamišljao i kako bih želio da Akademija jednoga dana izgleda, ali od početka smo znali da nas treba definirati isključivo red, rad i disciplina s iznimnim fokusom na razvoj igrača a da nas nikako ne smije definirati rezultat jedne dječje utakmice.
Naravno da želimo stvarati pobjednike, jer sport bez želje za pobjedom gubi dio svoje biti i draž. Međutim, postoji velika razlika između želje za pobjedom i pobjede pod svaku cijenu. Meni je važnije je li dijete prepoznalo situaciju na terenu, pokušalo samostalno pronaći rješenje, tražilo loptu, surađivalo sa suigračem i nakon pogreške ponovno pokušalo. Nekada će zbog takve odluke izgubiti loptu ili ćemo primiti pogodak čak i izgubiti utakmicu, ali ako kroz to uči, ta pogreška ima veću razvojnu vrijednost od pobjede ostvarene tako da trener s aut-linije upravlja svakim njegovim pokretom.
Ove sezone zato pokušavamo dodatno urediti i povezati ono što smo godinama gradili kroz praksu. Uvodimo jasnije standarde rada, komunikacije i praćenja razvoja, ali otvoreno kažem da je to tek početak i da ćemo puno toga tek provjeriti i doraditi kroz svakodnevni rad. Temelj ostaje isti: zdravlje i sigurnost djeteta, nogometni razvoj, odgoj i ponašanje, veselje i ljubav prema igri te pripadnost klubu.
Kada te vrijednosti stavite ispred rezultata jednoga vikenda, lakše je kontrolirati i vlastiti trenerski ego. Nakon utakmice tada nije jedino pitanje jesmo li pobijedili, nego jesu li djeca nešto naučila, jesu li pokušavala, jesu li se trudila provesti u djelo trenerove zadatke, jesu li bila hrabra, korektna prema suigračima i protivniku te jesu li kući otišla kao barem malo bolji igrači i ljudi. Ako na ta pitanja možemo uglavnom odgovoriti potvrdno, onda radimo ono zbog čega Akademija postoji.
Radna etika i sazrijevanje pojedinca – Kloppov poučak
Jürgen Klopp često u javnim istupima poručuje mladim trenerima da budu strpljivi jer se nitko ne rađa kao gotov vođa ili igrač. Naglašava da djeca sazrijevaju različitim brzinama i da je najveća pogreška omladinskih trenera prerano otpisivanje djece na temelju trenutnog tjelesnog ili tehničkog deficita. Tipičan domaći primjer je slučaj Luke Modrića, kojeg su u mlađim uzrastima proglasili fizički nedoraslim. Kako u Akademiji No Limit TVIN balansirate između strpljenja koje Klopp zagovara i prirodne selekcije koja se neizbježno događa u nogometu?
Mi smo u drukčijoj poziciji od velikih profesionalnih akademija koje u jednom godištu mogu birati između desetaka ili stotina djece. Kod nas nema takve baze niti želimo rad postaviti tako da u najmlađim kategorijama prerano zatvaramo vrata. Svako dijete koje želi doći, trenirati i baviti se nogometom kod nas je dobrodošlo, a naš je posao iz onoga što imamo pokušati izvući maksimum.
Zato je naš primarni zadatak razvoj, a ne rana selekcija. Želimo utjecati na tehničke i taktičke sposobnosti, razumijevanje igre, motoričke i funkcionalne sposobnosti, ali jednako tako na emocionalno sazrijevanje, samostalnost, radne navike, odgovornost i karakter. Djeca se u svim tim područjima razvijaju različitim ritmom i trener mora imati dovoljno znanja i strpljenja da to prihvati.
U jednoj generaciji često imate dijete koje je s trinaest ili četrnaest godina fizički znatno razvijenije od vršnjaka i zbog toga trenutačno dominira, dok drugo biološki sazrijeva sporije i u tom se trenutku teško može ravnopravno nositi sa snagom i brzinom prvoga. U europskom nogometu zato postoje modeli rada koji, uz kronološku, uzimaju u obzir i biološku dob, odnosno rano i kasno sazrijevajuće igrače. Takvi primjeri samo potvrđuju koliko zaključci doneseni u U13, U15 ili U17 kategoriji mogu biti varljivi.
U pripremi ovog razgovora upravo na tu temu spomenuli ste mi nešto veoma zanimljivo. Naglasili ste kako se taj prirodni biološki zaostatak u specifičnim okolnostima može transformirati u prednost. Možete li nam to pojasniti?
Dijete koje ne može riješiti situaciju isključivo snagom često je prisiljeno ranije naučiti bolje se postaviti, prije pogledati, brže razmišljati, kvalitetnije primiti loptu i pronaći rješenje prije dolaska protivnika. To, naravno, ne znači da će svaki kasnije razvijeni igrač postati bolji niti da fizički dominantno dijete ima manju vrijednost. Znači samo da moramo biti vrlo oprezni kada u ranoj dobi nekome lijepimo etiketu da ima ili nema budućnost u nogometu.
Nogomet će s vremenom prirodno napraviti određenu selekciju. Kako igrači postaju stariji, zahtjevi, konkurencija i razine natjecanja rastu i neće svi završiti na istoj razini. Od toga ne treba bježati niti djeci i roditeljima stvarati nerealna očekivanja. Ali velika je razlika između prirodne selekcije koja dolazi s vremenom i toga da odrasli prerano odluče da neko dijete nije dovoljno dobro.
Naš je posao svakom djetetu dati kvalitetan razvojni prostor i dovoljno vremena da pokaže dokle može doći. Ne moramo danas pogoditi tko će biti najbolji s osamnaest godina. Moramo kvalitetno raditi s djetetom koje je danas ispred nas i pomoći mu da sutra bude bolje nego što je bilo jučer.
Prepoznavanje karaktera u sjeni trenutnog deficita
Nadovežimo se još malo na tu priču, gdje nam je upravo i taj, iz današnje perspektive trnovit selekcijski put kojim je prošao Luka Modrić poslužio kao primjer. Kako Vi i Vaši treneri prepoznajete radnu etiku i karakter kod djeteta koje možda u ovom trenutku motorički ili tehnički zaostaje za vršnjacima, ali posjeduje mentalni sklop i ‘glavu’ za dugoročni uspjeh?
I ovdje prvo treba uzeti u obzir realnost sredine u kojoj radimo. Pitanje je postavljeno iz perspektive velikog omladinskog pogona u kojem trener između velikog broja igrača mora procjenjivati koga zadržati i u koga dugoročno ulagati. Kod nas taj pritisak praktički ne postoji. Nemamo stotinu igrača jednoga godišta niti moramo s dvanaest ili četrnaest godina donositi odluku tko ostaje, a tko više nema mjesto u sustavu.
Dijete koje je kod nas i želi trenirati dobit će priliku razvijati se od ulaska u Akademiju pa sve do prijelaza prema seniorskom nogometu. To nam daje možda najvrjedniju stvar u radu s djecom – vrijeme. Ne moramo na temelju današnje utakmice donositi konačan zaključak o tome kakav će netko biti igrač za pet godina.
Naravno da trener brzo vidi određene razlike. Vidi tko lakše usvaja tehniku, tko je fizički razvijeniji, motorički spretniji ili brže razumije igru. Ali kod djeteta koje trenutačno nema te prednosti gledam neke druge stvari: dolazi li redovito, kako reagira kada mu nešto ne uspije, hoće li nakon pogreške ponovno tražiti loptu, prihvaća li korekciju, pokušava li raditi na slabijoj strani, kako se odnosi prema suigračima i pokazuje li želju da bude bolje nego što je bilo jučer.
Karakter se kod djece često ne vidi u velikim govorima o pobjedničkom mentalitetu, nego u sasvim malim stvarima. Došlo je na trening iako mu prethodna utakmica nije bila dobra. Nije odustalo od vježbe koju nije moglo izvesti. Pomoglo je suigraču. Prihvatilo je da taj dan nije igralo koliko je željelo. Nakon šest mjeseci uspjelo je napraviti nešto što mu je prije predstavljalo problem. To su za mene vrlo ozbiljni pokazatelji.
Istodobno moramo biti oprezni da ne stvorimo novu etiketu. Nije svako fizički kasnije razvijeno dijete budući profesionalac, kao što ni fizički dominantno dijete zbog toga nije manje talentirano. Naš posao nije pogađati budućnost, nego stvoriti uvjete u kojima će svatko imati vremena pokazati svoj razvojni potencijal.
U našim okolnostima imamo privilegiju da odgovor ne moramo dati odmah. Možemo djetetu dati vrijeme, pratiti njegov napredak i biti dovoljno strpljivi da mu ne zatvorimo vrata samo zato što mu je za određeni korak trebalo malo dulje.
Jačanje otpornosti u trenucima najvećeg stresa
Pep Guardiola često ističe da sam talent ne vrijedi ništa bez izgrađenog karaktera. On tvrdi da se pravi nogometni IQ i sportska zrelost ne kuju na laganim utakmicama, već u trenucima stresa, teških protivnika i pogrešaka – tamo gdje igrač mora pokazati tko je zapravo. Znamo da u mlađim uzrastima riječ trenera za dijete ima težinu zakona. Kada se Vaši polaznici na terenu suoče s rezultatskim pritiskom, na koji način koristite ovu Guardiolinu premisu? Kako reagirate kada vidite da dijete „puca“ pod stresom i kako te krizne situacije pretvarate u trajne lekcije za život, a ne samo za utakmicu?
Ovdje ipak treba razlikovati pritisak vrhunskog profesionalnog nogometa od onoga s čime se susrećemo u radu s djecom. Kada govorimo o Guardioli i igračima na najvišoj svjetskoj razini, govorimo o potpuno drukčijim očekivanjima i odgovornosti. U našoj Akademiji cilj je upravo suprotan – ne stvarati djetetu nepotreban dodatni pritisak rezultata.
Sama utakmica već donosi dovoljno prirodnih zahtjeva: protivnika, manje vremena i prostora, umor, izgubljenu loptu ili promašenu priliku. Dijete te situacije mora naučiti rješavati, ali nema potrebe da na njih trener i roditelj dodaju još i strah od kritike ili osjećaj da se zbog jedne pogreške sve ruši. Rezultat je u procesu razvoja daleko manje važan od načina na koji dijete igra, razmišlja i pokušava primijeniti ono što smo radili na treningu.
Meni je zato važnije što dijete napravi nakon pogreške nego sama pogreška. Hoće li ponovno tražiti loptu, nastaviti se nuditi, pokušati ispraviti situaciju i izvršavati zadatke koje ima prema ekipi ili će se ugasiti i sakriti od igre? Upravo u toj reakciji vidimo raste li njegova sigurnost i karakter.
To nas dovodi do samog operativnog rada trenera na terenu. Kako u praksi dozirati te upute? Postoji li metodološka razlika u vođenju djeteta koje tek počinje i onoga koje već polako ulazi u seniorske nogometne principe?
Gledajući operativno na teren, trener tijekom utakmice svakako treba davati konkretne upute. Posebno kod najmlađih kategorija trener mora biti vrlo aktivan. Dijete koje se prvi put susreće s nekom situacijom ne može samo od sebe znati gdje se postaviti, kada krenuti prema lopti, kako se otvoriti ili što napraviti nakon izgubljenog posjeda. Tada mu trener mora dati kratku, jasnu i dobno primjerenu informaciju: kreni prema lopti, otvori se, pogledaj oko sebe, raširi teren, vrati se u prostor ili ponudi se suigraču.
Kako dijete raste i usvaja nogometne principe, trener mu treba postupno ostavljati sve više prostora da samo prepozna situaciju i donese odluku. U početku mu češće govorimo što treba napraviti i zašto, a s vremenom želimo da ono samo vidi problem, procijeni moguća rješenja i izabere ono koje u tom trenutku smatra najboljim.
Ako se određena pogreška ponavlja, obveza je trenera intervenirati, objasniti, pokazati i kroz trening ponovno stvoriti sličnu situaciju. Ali cilj korekcije nije stvoriti igrača koji bez glasa trenera ne zna što napraviti, nego igrača kod kojega su trenerske upute s vremenom postale dio vlastitog razumijevanja igre.
Kada nakon nekoliko mjeseci primijetimo da dijete situacije koje prije nije prepoznavalo sada vidi, da su mu odluke sve kvalitetnije i da se nakon pogreške brže vraća u igru, to je jedan od najboljih pokazatelja da rad i poruke trenera padaju na plodno tlo. Trener treba učiti dijete kako razmišljati, a ne trajno razmišljati umjesto njega.
Definiranje uspjeha izvan rezultata na semaforu – Woodenova premisa
Slavni košarkaški pedagog John Wooden stvorio je kultnu „Piramidu uspjeha“ unutar koje je uspjeh definirao isključivo kao mirnoću uma – onu koja proizlazi iz spoznaje da si dao apsolutno sve od sebe da postaneš najbolja verzija sebe. Wooden nikada od svojih igrača nije tražio pobjedu na semaforu, već isključivo pobjedu nad vlastitim limitima. Kako u Akademiji No Limit TVIN učite djecu da rezultat utakmice nije jedino mjerilo njihove vrijednosti? Na koji način im usađujete tu Woodenovu definiciju uspjeha, kako ne bi utonuli u razočaranje nakon poraza ako su na terenu ostavili zadnji atom snage?
Pobjeda je važan dio sporta i ona bi trebala doći kao rezultat kvalitetnog rada i izvršavanja zadataka na terenu, biti plod primjerenog pristupa igrača i trenutne raspoloženosti odnosno same kvalitete ekipe.. Svakako nije niti treba biti jedino mjerilo uspješnosti. Naravno da i mi u našoj Akademiji želimo razvijati natjecateljski duh kod djece, želju da se pobijedi i naviku da se u svakoj aktivnosti daje maksimum. Ali rezultat ne smije postati jedino mjerilo vrijednosti djeteta, ekipe ili trenera.
Možemo pobijediti utakmicu, a odigrati sebično, neodgovorno i bez primjene onoga što učimo. Isto tako možemo izgubiti od kvalitetnijeg protivnika, a pokazati hrabrost, napredak, suradnju i dobar odnos prema igri. Poraz neću nazvati pobjedom, ali ću znati prepoznati kada smo iz njega dobili nešto vrijedno za daljnji razvoj.
Zato nakon utakmice ne gledamo samo semafor. Pitamo se jesmo li pokušali igrati ono što treniramo, jesmo li bili aktivni i hrabri, pomagali jedan drugome, kako smo reagirali nakon pogreške i jesmo li dali maksimum koji smo toga dana mogli dati. Dijete mora naučiti analizirati vlastiti trud i napredak, a ne svoju vrijednost vezati uz jedan rezultat.
I roditeljima pokušavamo prenijeti istu poruku. Prvo pitanje nakon utakmice ne smije biti koliko ste dobili ili koliko si golova zabio. Puno korisnije je pitati dijete kako se osjećalo, što je naučilo i je li dalo sve od sebe. Tako rezultat ostaje sastavni dio sporta, ali ne postaje teret koji djetetu oduzima radost igre i želju za napretkom.
Gašenje dječjeg ega i stvaranje kolektiva – Jacksonova premisa
Phil Jackson, legendarni NBA strateg, postao je slavan po tome što je u šampionskim momčadima uspješno upravljao ogromnim egovima megazvijezda poput Michaela Jordana i Kobeja Bryanta. Njegova je teza da se niti jedan pojedinac, bez obzira na to koliko bio talentiran, ne smije izdići iznad kolektiva i ciljeva momčadi. U omladinskom nogometu često se susrećemo s izrazito dominantnom i talentiranom djecom koja rano pomisle da su zvijezde pa počnu igrati isključivo za sebe. Kako u Akademiji No Limit TVIN balansirate između razvoja individualnog talenta i obuzdavanja tog ranog dječjeg ega? Kojim metodama učite male igrače da u nogometu pobjeđuje isključivo momčad, što je izvrsna prilika da usvajaju nesebičnost i zajedništvo kao ključne lekcije za odrastanje?
I ovdje bih odvojio upravljanje egom velikih profesionalnih zvijezda od onoga s čime se mi susrećemo u radu s djecom. U našoj Akademiji do sada nismo imali ozbiljniji problem da se neko dijete toliko izdigne iznad ekipe da bi narušilo odnose u momčadi. Ipak, poruka pitanja vrlo je važna jer nogomet djeci od prvoga dana pokazuje da je kolektivni sport.
Djeci često govorimo da utakmicu ne pobjeđuje pojedinac nego momčad te da upravo kvalitetna momčad omogućuje pojedincu da dođe do izražaja. Istodobno ne želimo gasiti individualnost. Dijete koje ima kvalitetu jedan na jedan treba imati slobodu pokušati dribling. Igrač koji vidi neočekivano rješenje treba ga smjeti primijeniti. Netko je brz, netko kreativan, netko ima osjećaj za pogodak, a netko bolje povezuje igru. Naš posao nije proizvesti jedanaest jednakih igrača, nego svakome pomoći razviti najbolje osobine i naučiti ga koristiti ih u korist ekipe.
Ključ je u prepoznavanju trenutka. Možeš biti najbolji dribler, ali ako nikada ne vidiš suigrača u boljoj situaciji, postaješ manje koristan momčadi. S druge strane, ne želimo igraču koji može riješiti situaciju jedan na jedan svaki put govoriti da mora dodati loptu. Treba ga naučiti procijeniti kada individualni potez pomaže ekipi, a kada je suradnja bolje rješenje.
U radu sa djecom, pohvale i kritike sastavni su dio trenerskog posla, ali i veoma osjetljiva domena u kojoj svaka izgovorena riječ može duboko oblikovati djetetov odnos prema sportu i vlastitoj vrijednosti. Kako kroz taj balans izgraditi uspješnog pojedinca koji istovremeno služi ekipi?
Kada dijete napravi nešto kvalitetno, to treba primjereno prepoznati i pohvaliti. Ne samo pogodak ili asistenciju, nego i povratak u obranu, dobro otvaranje, pomoć suigraču, kvalitetnu odluku ili reakciju nakon izgubljene lopte. Kada nešto nije kako treba, također mu to treba reći, ali osjetljive individualne poruke nastojimo prenijeti mirno i diskretno, često pozivom na stranu, a ne javnim prozivanjem pred cijelom ekipom.
Nogomet je izvanredna prilika za učenje nesebičnosti i zajedništva. Dijete mora naučiti da neće uvijek ono zabiti pogodak, da će nekada napraviti trk kako bi suigrač dobio prostor, da treba pomoći prijatelju kojem taj dan ne ide, prihvatiti ulogu u momčadi i veseliti se tuđem uspjehu. Jednoga dana bit će dio neke druge ekipe – obitelji, radnog kolektiva ili zajednice – i upravo će mu te navike biti jednako važne kao i nogometno znanje.
Zato cilj nije gasiti dječje samopouzdanje. Želimo razvijati samopouzdanog igrača koji zna što može i ne boji se preuzeti odgovornost, ali istodobno razumije da grb, momčad i zajednički cilj nisu manje važni od njega samoga.
Uspostavljanje discipline – Lombardijev model i austrijska škola
Legendarni Vince Lombardi, otac modernog NFL-a, tvrdio je da disciplina nije kazna, već oblik brige i ljubavi prema igraču. Prema njemu, disciplina stvara mentalnu čvrstoću, a mentalna čvrstoća donosi pobjede u presudnim trenucima. Vi ste dio svog trenerskog i pedagoškog puta proveli u Austriji, zemlji poznatoj po iznimnoj radnoj etici, sustavu i preciznosti. Kako taj austrijski model discipline, rada i točnosti prenosite na djecu u Akademiji No Limit TVIN? S kakvim se izazovima susrećete kada u današnje vrijeme, u kojemu djeci često nedostaje fokusa, pokušavate uspostaviti tu visoku razinu discipline, a da pritom ne ugasite njihovu primarnu dječju radost prema igri?
Devet godina u Austriji sigurno me dodatno oblikovalo. Tada Hrvatska još nije bila članica Europske unije, pravila za strane igrače bila su znatno stroža, a u pojedinim rangovima broj stranaca vrlo ograničen. Kao stranac morao si biti bolji od domaćih igrača te pokazati dodatnu kvalitetu – često ne samo igračku, nego i ljudsku.
Imao sam sreću i zadovoljstvo da sam u svakom klubu bio iznimno dobro prihvaćen i cijenjen, taj status sam zaradio maksimalno korektnim pristupom, kvalitetom i odnosom. Uvijek sam osjećao obvezu to dobiveno povjerenje opravdavati u svakoj situaciji. Trebao si poštovati ljude, pravila i dogovor, biti točan, pouzdan, spreman raditi i pokazati da se na tebe može računati. Maksimalno profesionalan odnos u svemu. Paralelno se radilo (različiti poslovi), treniralo i dodatno ulagalo u sebe kako bi se osigurala bolja egzistencija. Takvo iskustvo čovjeka vrlo brzo nauči da ništa ozbiljno ne dolazi samo od sebe a podlogu dobivenu igrajući na profesionalnoj razini samo sam dodatno oplemenio.
Austrijski sustav dodatno mi je usadio važnost reda, odgovornosti i jasnih pravila. To danas pokušavam prenijeti djeci, naravno primjereno njihovoj dobi. Disciplina kod nas ne znači vojnički režim. Dijete mora uživati u nogometu, ali istodobno postupno uči i ostale stvari kao npr. doći na vrijeme, pripremiti opremu, slušati kada netko govori, poštovati suigrače, protivnika i trenera te dati najbolje od sebe.
Kako djeca rastu, raste i razina samostalnosti koju od njih očekujemo. Najveći je uspjeh kada igrač s vremenom počne određene standarde poštovati ne zato što mu trener stoji iznad glave, nego zato što ih je prihvatio kao svoje.
To je disciplina koju želimo razvijati: ozbiljan odnos prema radu bez gubitka veselja zbog kojega su djeca uopće počela igrati nogomet. Red bez veselja kod djece nema smisla, ali ni veselje bez ikakvog reda ne može dugoročno stvoriti kvalitetnu sportsku sredinu.
Strah od pogreške i pritisak okoline – destrukcija kreativnosti
Suvremena sportska psihologija sve više upozorava na razoran utjecaj straha od pogreške kod djece sportaša. Kada dijete na terenu umjesto o igri razmišlja o tome što će mu nakon promašaja reći suigrači, trener ili roditelji, njegova kreativnost i sloboda potpuno nestaju. Svjedoci smo vremena u kojemu roditeljske ambicije često nadvladaju djetetove mogućnosti, pa obiteljski pritisak s tribina postaje pretežak teret. Kako u Akademiji No Limit TVIN štitite djecu od tog straha i učite ih da je pogreška sastavni dio učenja, a ne sramota? Smatrate li da bi omladinski klubovi trebali aktivnije educirati i same roditelje kako bi tribine bile podrška, a ne izvor paralizirajućeg stresa za male nogometaše?
Ako nam je cilj razvijati igrača, dijete mora znati da je pogreška sasvim normalan i sastavni dio učenja. Ne možemo od njega tražiti da bude hrabro, samostalno donosi odluke, pokušava dribling ili traži nova rješenja, a zatim ga kažnjavati svaki put kada nešto ne uspije.
Pogreška sama po sebi za mene nije najveći problem. Puno mi je važnije što će dijete napraviti nakon nje. Hoće li se „ugasiti“, spustiti glavu i prestati sudjelovati ili će ponovno tražiti loptu, vratiti se u igru i nastaviti izvršavati zadatke koje ima prema ekipi? Kvaliteta igrača i njegova osobnost često se više vide u toj reakciji nego u samoj pogrešci.
Trener, naravno, mora pogrešku korigirati. Ako igrač stalno donosi istu lošu odluku ili tehnički izvodi nešto na način koji mu stvara problem, trebamo mu objasniti, pokazati bolje rješenje i dati novu priliku. Ali postoji velika razlika između korekcije i ponižavanja. Želimo da dijete zaključi: pogriješio sam, razumijem što mogu napraviti bolje i idem dalje.
Jednako je važna uloga roditelja. Dijete ne može biti slobodno na terenu ako istodobno sluša trenera, taktičke upute s tribine i razmišlja o tome kakva ga analiza čeka u automobilu nakon utakmice. Zato smo ove sezone dodatno definirali pravila i standarde ponašanja za igrače, trenere i roditelje. Nisu uvedeni zato što smo imali velike probleme, nego zato što svake godine pokušavamo napraviti korak naprijed u organizaciji, komunikaciji i zaštiti djece.
Imamo još puno prostora za napredak i ne želim stvarati dojam da smo sve riješili. Ali mislim da smo postavili standarde primjerene našem klubu: ozbiljan rad, jasnu komunikaciju i odgovornost, uz okruženje u kojem dijete ne igra sa strahom. Ako zna da jedna pogreška neće promijeniti trenerovo mišljenje o njemu, veća je vjerojatnost da će ponovno pokušati, a upravo iz tih novih pokušaja najčešće nastaje najveći napredak.
Kako obuzdati ambicije s tribina i zaštititi dječju radost
Ovo pitanje želio bih započeti jednom iznimno poučnom sportskom i životnom lekcijom koja zadire duboko u korijen profesionalne etike i temeljne sportske psihologije.
Ukratko: Rukometaš Noel Saračević, sin naše rukometne ikone Zlatka Saračevića, imao je tek 15 godina kada mu je otac iznenada preminuo. Prisjećajući se tate i njihovog odnosa prema njegovom sportskom odrastanju, Noel je izjavio: „Slao sam mu snimke mojih utakmica, ali nikad me nije htio previše podučavati. Smatrao je kako je to posao mog trenera, a ne roditelja.“
Zlatko je, dakle, unatoč svojoj iznimno uspješnoj sportskoj karijeri i neupitnoj stručnoj kompetenciji, vrlo svjesno povukao jasnu granicu između uloge roditelja i uloge profesionalnog trenera. S druge strane, danas svjedočimo tome da je pritisak roditelja u toj ranoj, osjetljivoj dobi često najveći neprijatelj dječjeg razvoja. Kada obitelj s tribina preuzme ulogu trenera ili kroz djecu liječi neispunjene ambicije, gubi se radost sporta, a rađa se frustracija.
Na koji način gledate na taj famozni „zlatni trokut“ – klub, dijete i roditelj? Kako se u omladinskom pogonu uopće mogu postaviti zdrave granice kako bi roditelji shvatili da stručni dio trebaju prepustiti trenerima, a djeci sa svoje strane pružiti ono najvažnije: bezuvjetnu ljubav i podršku?
Odnos između djeteta, roditelja i trenera izuzetno je važan, ali moram naglasiti da u našoj Akademiji kroz sve ove godine nismo imali većih problema s roditeljskim ambicijama ili komunikacijom. Naprotiv, roditelji su nam bili i ostali ogromna podrška. Bez njihova povjerenja, pomoći i angažmana teško bismo toliko godina održali rad s djecom i danas imali gotovo sve uzrasne kategorije.
Kada petnaestak godina radite s velikim brojem djece i obitelji, prirodno je da se pojave različita mišljenja i pitanja – oko minutaže, uloge djeteta, utakmica ili odluka trenera. Bilo je različitih situacija, ali gotovo nikada nisu eskalirale do razine koju nismo mogli riješiti dodatnim razgovorom i mirnom komunikacijom. To smatram važnom vrijednošću našeg odnosa s roditeljima.
Za mene taj zlatni trokut funkcionira kada svatko zna svoju ulogu. Trener je odgovoran za sportski dio, trening, razvoj igrača i odluke vezane uz momčad. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete i daje mu sigurnost, ljubav, podršku i ohrabrenje. Dijete je u središtu i mora imati prostor učiti, pokušavati, griješiti i postupno preuzimati sve veću odgovornost.
Problem može nastati kada dijete od trenera dobije jednu informaciju, s tribine drugu, a kod kuće treću. Upravo smo zato ove sezone dodatno predstavili pravila ponašanja i komunikacije. Njihova svrha nije nekoga ograničavati, nego unaprijed jasno postaviti odnose, granice, odgovornosti i način rješavanja osjetljivih pitanja. Ako dođe do potrebe da se o nekom djetetu, njegovoj ulozi ili minutaži treba nešto dodatno pojasniti, razgovara se individualno i u mirnom terminu, a ne javno uz teren ili u grupnoj raspravi.
Kada su uloge jasne, manje je nesporazuma i više energije možemo usmjeriti na ono zbog čega smo svi zajedno tu. Najjednostavnije rečeno: trener vodi sportski dio, roditelj podržava, a dijete mora ostati u središtu svega.
Prvoligaški transferi ili pošteni ljudi: Što je stvarna pobjeda?
Arsène Wenger je potkraj svog mandata u Arsenalu izjavio da se ponosi trofejima, ali da je njegova najveća ostavština činjenica da su stotine mladića kroz nogometnu školu postali stabilni, obrazovani i pošteni ljudi koji pozitivno pridonose društvu. Statistika je neumoljiva: golema većina djece koja se bavi sportom neće postati profesionalci, ali će svi postati odrasli građani. Kako se osjećate kad nakon toliko godina na ulici sretnete svoje bivše mlade nogometaše u čijem karakteru i životnim uspjesima zasigurno jednim dijelom stoji potpis Akademije No Limit TVIN?
To mi je možda jedan od najljepših dijelova svega što radimo. Kada nakon toliko godina sretnete nekoga tko je kao dijete trenirao kod vas, više nije presudno koliko je pogodaka zabio, koju je ligu igrao ili je li ostao u nogometu. Puno mi više znači kakav je čovjek postao i kakav odnos imamo kada se ponovno sretnemo.
Moram priznati da smo s velikom većinom naših polaznika izgradili vrlo dobar odnos. Gotovo se nikada ne dogodi da nekoga od tih dečki ili djevojaka sretnem u gradu, na stadionu ili nekoj utakmici, a da se ne dođe javiti, pružiti ruku i razmijeniti nekoliko riječi. Neki su ostali u našem klubu, neki igraju drugdje, a neki su potpuno otišli iz nogometa, ali međusobno poštovanje uglavnom je ostalo.
Meni taj običan pozdrav puno znači. Doživljavam ga kao potvrdu da odnos koji smo gradili nije bio vezan samo uz rezultat ili korist u tom trenutku. Na neki je način i priznanje za vrijeme, energiju, trud i znanje koje smo svi mi treneri ulagali u njih dok su odrastali.
Naravno, ne želim sebi ili Akademiji pripisivati zasluge za to kakvi su oni danas ljudi. Najveći utjecaj imaju njihove obitelji, škola, prijatelji i njihovi vlastiti izbori. Ali trener koji s djetetom provede godine neminovno ostavi određeni trag, zbog čega je njegova odgovornost puno veća od učenja dodavanja, driblinga ili taktike.
Volio bih da iz naše Akademije izađe što više igrača koji će igrati na visokoj razini, ali profesionalni nogometaš postat će vrlo mali broj djece. Ljudi će postati svi. Ako kroz nogomet nauče raditi, poštovati druge, biti dio ekipe i jednoga se dana s poštovanjem sjete ljudi koji su ih trenirali, onda je to jedna od najvećih pobjeda koju Akademija može ostvariti.
III. Akademija No Limit TVIN kao odskočna daska za profesionalni nogomet
Razvoj vrhunskih talenata izvan velikih klupskih centara
Dok je pedagoška komponenta primarni standard sportskog treninga, nogometna akademija u svom primarnom profilu svakako mora pružiti i sportsku perspektivu. Kada talentirano dijete uđe u Vaš pogon, kakvu mu startnu poziciju No Limit TVIN uistinu može zajamčiti u smislu individualnog rada, napretka i taktičko-tehničke pripreme za zahtjeve modernog, seniorskog nogometa?
Ovdje prije svega moramo biti realni prema sebi i prema roditeljima. Mi nismo profesionalna akademija velikog kluba, niti u Virovitici i našoj županiji postoji profesionalna škola nogometa s uvjetima i bazom igrača kakvu imaju najveći hrvatski centri. Bilo bi zato neozbiljno obećavati da će iz naše Akademije izlaziti velik broj profesionalnih nogometaša ili da nekome možemo zajamčiti profesionalnu karijeru.
Ono što možemo obećati jest da će svako dijete koje dođe u našu Akademiju dobiti priliku učiti, razvijati se i od svojih trenera dobiti maksimum onoga što mu u našim uvjetima možemo pružiti. Nastojat ćemo ga tehnički, taktički, motorički i funkcionalno razvijati, učiti ga razumijevanju igre, odgovornosti i samostalnosti te mu dati zdrave temelje za sljedeću razinu.
Danas već imamo jednu ili dvije generacije koje su prošle cijeli put od igraonice do seniorske momčadi. Ti su igrači nogometno vrlo dobro školovani na razini koja im omogućuje odgovoriti zahtjevima najvišeg županijskog natjecanja, a dio njih igrao je ili igra i u višim rangovima. Za našu sredinu to je ozbiljan i mjerljiv rezultat. Ne mora svaki razvojni put završiti profesionalnim ugovorom da bi bio kvalitetan.
Ako se kod nas pojavi igrač koji pokazuje da može i želi više, naša mu Akademija treba pomoći napraviti sljedeći korak. Kroz vlastito iskustvo i kontakte koje sam stekao mogu pomoći preporukom, povezivanjem s klubom, organiziranjem probnog treninga ili savjetom o tome koji bi put bio najprimjereniji. To smo već radili s nekoliko igrača; neki su priliku iskoristili više, neki manje, što je sastavni dio sporta.
Takve se preporuke ne smiju trošiti olako. Kada nekome kažem da vrijedi pogledati određenog igrača, iza toga moram moći stati. Upravo se tako čuva povjerenje klubova koji nas prate i povremeno pitaju imamo li u pojedinoj generaciji nekoga zanimljivog.
Za dijete koje želi dodatno raditi također stojimo na raspolaganju. Individualni rad u našoj sredini još nije prepoznat i organiziran u mjeri u kojoj bih volio, ali ozbiljnom i ambicioznom igraču i roditelju spremni smo ponuditi dodatno usmjerenje i prenijeti znanje koje imamo.
Ne možemo znati niti obećati gdje će neki igrač jednoga dana završiti. Možemo, međutim, obećati da će kod nas dobiti dobre i zdrave temelje u svim segmentima potrebnima za daljnji nogometni i osobni razvoj. Ako svojim talentom, radom i ambicijom preraste razinu naše Akademije, želimo da bude spreman napraviti sljedeći korak i da u novoj sredini na najbolji način predstavlja sebe, svoju obitelj i školu nogometa iz koje dolazi. Nama bi to bila potvrda da smo svoj dio njegova razvojnog puta odradili kvalitetno.
Otvoreni kanali prema višem rangu hrvatskog nogometa
Na koji način Akademija No Limit TVIN komunicira s prvoligaškim klubovima u Hrvatskoj? Postoje li službene suradnje ili izravni kanali preko kojih skrećete pozornost domaćih skauta iz HNL-a na najperspektivnije pojedince iz Vaših redova?
U hrvatskom nogometu postoje poznati selektivni procesi kroz nogometna središta, regionalne instruktore i instruktore županijskih saveza. To je jedan od službenih putova kojim se kvalitetniji igrači iz manjih sredina mogu prepoznati, pratiti i dobiti priliku pokazati na višoj razini.
Jedno sam vrijeme obavljao funkciju županijskog nogometnog instruktora, a radio sam i kao regionalni instruktor te u stručnim stožerima hrvatskih mlađih ženskih reprezentativnih selekcija U19, U16 i U15. Kroz ta iskustva stekao sam dodatna znanja, poznanstva i izravne kontakte s ljudima iz hrvatskog nogometa. Ta mreža može biti vrlo korisna kada imamo dijete čija kvaliteta i odnos prema radu opravdavaju priliku na višoj razini.
Nemamo formalnu ekskluzivnu suradnju s jednim prvoligaškim klubom, ali imamo otvorene i dugogodišnje kontakte s ljudima iz Varaždina, Slaven Belupa, Osijeka, Dinama i drugih sredina. Klubovi se raspituju za pojedine generacije i igrače, a kada procijenimo da je dijete spremno za novi izazov, nastojimo mu omogućiti da bude viđeno i dobije pravu priliku.
Ali meni je jednako važno pitanje kako podići razinu cijele naše sredine. Moramo otvoreno priznati da se nogomet u našoj županiji posljednjih godina ne razvija dinamikom kakvu bismo svi željeli i da postoji mnogo prostora za napredak.. To ne znači tražiti krivca, nego okupljati znanje, iskustvo i energiju ljudi koji žele raditi kako bismo zajedno stvorili bolje uvjete za djecu.
Već dugo smatram da budućnost leži i u kvalitetno organiziranim nogometnim centrima na mikrolokacijama, po uzoru na razvijenije sredine poput varaždinske, međimurske i koprivničke. Takvi centri ne bi trebali biti konkurencija klubovima već dodatna podrška i njihova nadogradnja: djeca dobivaju dodatni kvalitetniji rad i jaču međusobnu konkurenciju.
Za ozbiljan pomak nisu dovoljni samo dobra volja i jedan projekt. Potrebna su ulaganja u infrastrukturu, znanje i trenere, zajednički standardi, bolja povezanost klubova i kontinuitet kroz pet ili deset godina. Rezultati se u razvoju mladih ne stvaraju preko noći. Moramo biti dovoljno strpljivi da postavimo sustav čije će prave učinke možda vidjeti tek sljedeće generacije.
Želim zato raditi u oba smjera. Igraču koji je spreman za višu razinu treba otvoriti vrata i pomoći da do nje dođe. Istodobno moramo učiniti sve što možemo da razina s koje odlazi iz godine u godinu bude kvalitetnija, kako bi što više djece iz naše županije imalo priliku razvijati se konkurentno i u vlastitoj sredini.
Nasljeđe i uzori iz vlastite igračke karijere:
Cijeli ovaj razgovor izgradili smo na premisama poznatih svjetskih trenera koji su nam poslužili kao nit vodilja. No, ta ista predanost i strast prema radu s mladima prisutni su i na našim terenima. Tijekom Vaše bogate igračke karijere u Hrvatskoj i Austriji, prošli ste kroz ruke brojnih stručnjaka i nogometnih učitelja koji su izravno utjecali na Vas – ne samo kao nogometaša, već i kao budućeg trenera. Kada danas pogledate unatrag, koji su bili Vaši trenerski uzori iz igračkih dana koji su u praksi imali upravo tu snažnu ljudsku crtu i pedagoški senzibilitet? Koje ste njihove trenerske metode prepisali i unijeli u same temelje Akademije No Limit TVIN?
Teško mi je izdvojiti jednoga trenera i reći da je upravo on moj jedini uzor ili da sam njegov način rada jednostavno prepisao. Već smo spomenuli neke od ljudi s kojima sam radio, ali zapravo sam od gotovo svakoga pokušao nešto uzeti. Od nekoga stručnu ideju, od nekoga disciplinu i pripremu, od nekoga način komunikacije i davanja povjerenja igraču, a ponekad i primjer nečega što sam kasnije zaključio da osobno želim raditi drukčije.
Pritom ne govorim samo o trenerima. Kroz nogomet sam upoznao suigrače, sportske direktore, predsjednike klubova, pomoćno osoblje, navijače i brojne ljude koji su na različite načine živjeli za svoje klubove. Svatko je ostavio neki trag. Sva ta iskustva obogatila su me kao igrača, trenera, poslovnog čovjeka i osobu te su dio onoga što danas jesam.
Bilo bi pogrešno metode iz vremena kada sam ja bio dijete ili igrač samo preslikati na današnje generacije. Nogomet se promijenio, djeca se mijenjaju, a način života, količina sadržaja i podražaja kojima su izložena potpuno su drukčiji. Trener zato mora stalno učiti i raditi na sebi kako bi ostao stručan, ali i dovoljno zanimljiv da djetetu zadrži pažnju, motivira ga i potakne da izađe iz vlastite zone komfora.
Danas je možda manje djece koja će sama od sebe svakodnevno dodatno raditi i sve podrediti sportu, ali to nije razlog za odustajanje od njih i kritiziranje djece. To je razlog da trener bude kreativniji, jasniji i uvjerljiviji. Istodobno, onome tko sanja vrhunski ili profesionalni nogomet moramo pošteno reći da tri ili četiri organizirane aktivnosti tjedno same po sebi nisu dovoljne. Potrebni su dodatni rad, velik broj ponavljanja, briga o tijelu, odricanje, strpljenje i, nakon svega toga, određena doza sreće i pravog trenutka.
Klub i trener mogu dati znanje, strukturu, motivaciju i priliku. Igrač u jednom trenutku mora sam odlučiti koliko je spreman uložiti. To znam iz vlastitog iskustva jer su mi vrata otvarali talent i rezultat, ali su me kroz njih provodili rad, upornost i spremnost da napravim više.
Zato danas ne želim biti kopija nijednoga bivšeg trenera. Želim iz svega što sam dobio razviti vlastiti model rada, prilagođen našoj djeci, vremenu i uvjetima. Ako bih izdvojio zajedničku crtu najboljih ljudi koje sam upoznao, onda je to sposobnost da od igrača traže puno, ali da pritom vide čovjeka ispred sebe. To je i moj cilj: imati jasne standarde i zahtjeve, a nikada ne zaboraviti da prije nogometaša treniramo dijete i razvijamo osobu.
IV. Organizacijska struktura, stručnost i upis u Akademiju
Jasne brojke i profesionalni standardi iza projekta No Limit TVIN
Kompetencija kadrova i trenerska struktura ključne su stavke u svakom sportu. Kada roditelji danas povjeravaju svoju djecu nekoj sportskoj organizaciji, s pravom žele znati tko točno oblikuje njihov razvoj. Na koji je način, u tom kontekstu, posložen Vaš stručni tim u akademiji No Limit TVIN?
Stručnost i obrazovanje trenera iznimno su važni i želimo da se svi naši treneri kontinuirano usavršavaju. Međutim, diploma ili licenca same po sebi nisu dovoljne da bih nekome povjerio rad s djecom. Jednako mi je važno da su ljudi koji vode naše kategorije proizašli iz nogometa, prošli njegov razvojni put od mlađih uzrasta do seniora i razumiju što dijete kao igrač doživljava u svlačionici, na treningu i utakmici.
Akademiju vodim kao voditelj i trener seniora i najmlađih kategorija, uz pomoć Tashe i Thea Filipovića. U11 vodi Damir Filipović uz Tashinu pomoć, U13 Slaven Slanac, U15 Bojan Brozović, djevojke U17 Ivan Katalinić, a specifičan rad s vratarima vodi Damir Škorjanec.
Uz trenere kategorija imamo ljude koji pomažu u području zdravlja i sigurnosti, opreme, tehničke podrške i komunikacije kluba.
Tu posebno moram izdvojiti svog oca Marijana Filipovića, koji je jedan od ključnih ljudi našeg sportskog centra. Brine o pripremi i održavanju centra i terena te vodi brigu o sportskoj opremi. U vrlo skromnim uvjetima svojim radom, predanošću i svakodnevnom brigom omogućuje da sportski centar bude pripremljen na najvišoj mogućoj razini. To je posao koji se često ne vidi izvana, ali bez njega bi svakodnevni rad Akademije bio vrlo teško zamisliti.
Sve su to ljudi koje dugo poznajem, s kojima sam dijelio nogomet i za čiji karakter i odnos prema djeci mogu stati. Roditelj treneru ne povjerava samo tehnički razvoj svoga djeteta. Dijete s njim tijekom godine provede mnogo vremena i trener svojim ponašanjem, komunikacijom i osobnim primjerom utječe i na njegov razvoj kao osobe.
Zato od naših trenera očekujem znanje, ali jednako tako odgovornost, strpljenje, ljudskost i zdrav, primjeren odnos prema djetetu. Trener mora biti autoritet, ali ne smije pretjerivati; mora postaviti granicu, ali i znati saslušati; mora zahtijevati rad, ali prepoznati kada je djetetu potrebna podrška.
Ne želim stvarati sliku da imamo profesionalni stručni stožer bez ikakvih nedostataka. Radimo u realnim lokalnim uvjetima i još mnogo toga možemo podići na višu razinu. Ali ono u što imam povjerenje jesu ljudi. Želim da roditelj, kada ostavi dijete na treningu No Limit TVIN-a, zna da ga nije povjerio samo nekome tko poznaje nogomet, nego čovjeku koji će se prema njemu odnositi odgovorno, korektno i ljudski.
Iza svake uspješne sportske priče stoje konkretne brojke koje govore o povjerenju zajednice. Akademija No Limit TVIN već godinama slovi za respektabilan sportski kolektiv u Virovitici i okolici. Koliko Akademija danas broji aktivnih članova i kako su oni raspoređeni po natjecateljskim uzrasnim kategorijama – od onih najmlađih pa sve do izlaznih generacija?
Nogometna akademija No Limit TVIN danas okuplja oko 120 polaznika. Imamo cijeli povezani put od najmlađih kategorija U7, preko U9, U11, U13 i U15, juniora i djevojaka WU17, pa sve do seniorske momčadi. Kroz godine smo imali i veterane te druge kategorije, ovisno o broju igrača i organizacijskim mogućnostima.
Za sredinu poput Virovitice to smatram respektabilnim brojem, posebno kada znamo da je djece koja se redovito bave sportom sve manje, dok u gradu istodobno postoji mnogo kvalitetnih sportskih kolektiva i različitih aktivnosti između kojih mogu birati. Zbog toga broj članova ne uzimam zdravo za gotovo te sam zadovoljan da još uvijek funkcioniramo vrlo dobro.
Svako dijete koje roditelj dovede u Akademiju određena je razina povjerenja koju nam je dao. Na nama je da to povjerenje svakodnevno opravdavamo stručnim, odgovornim i korektnim radom. Trudimo se biti kolektiv u kojem se zna tko što radi, u kojem postoje jasne uloge i kontinuitet od prvih nogometnih koraka prema seniorskom nogometu.
Volio bih da roditelji to nastave prepoznavati i da zajedno razvijamo njihovu i našu djecu. Cilj nam nije samo povećavati broj članova, jednako važno nam je da zadržimo kvalitetu rada i odnosa, da djeca s veseljem dolaze na trening i da u sportu ostanu što dulje.
V: Nogometna mašta i trenerski ideal
Idealna momčad na samom kraju
Za sam kraj razgovora, gospodine Filipoviću, maknimo se nakratko od klupske svakodnevice i zaključimo intervju jednom temom oko koje u našoj zemlji baš svi imaju čvrsto mišljenje: koji igrači čine Vašu idealnu jedanaestoricu Vatrenih svih vremena?
Ovo mi je možda i najteže pitanje cijelog intervjua jer smo kroz različite generacije imali iznimne igrače, a na gotovo svakoj poziciji mogao bih navesti još nekoliko potpuno opravdanih kandidata. Zato ovo nije statistički izbor niti tvrdnja da je to jedina ispravna momčad, nego moj osobni izbor.
Na golu sam se najviše dvoumio između Dražena Ladića, Stipe Pletikose, Danijela Subašića i Dominika Livakovića. Svaki od njih ima snažan argument. Na kraju sam se odlučio za Livakovića zbog svega što je pokazao u reprezentaciji, posebno na Svjetskom prvenstvu u Kataru, a njegov potpis za Barcelonu prelomio je posljednju dvojbu.
Igrao bih, naravno, napadački – u sustavu 3-4-3. U posljednju liniju stavio bih Igora Štimca, Slavena Bilića i Joška Gvardiola. Dugo sam razmišljao i o Dariju Srni, Vedranu Ćorluki i Robertu Jarniju, ali Gvardiol svojom brzinom, kvalitetom i razinom na kojoj igra toj obrani daje ravnotežu koja joj je potrebna.
U veznom redu za mene su Robert Prosinečki, Luka Modrić, Zvonimir Boban i Ivan Perišić. Tu su tri vrhunska nogometna znalca koja mogu stvarati i kontrolirati igru, dok Perišić donosi energiju, širinu, okomitost i karakter.
U napadu sam ozbiljno razmatrao i Alena Bokšića, koji je po individualnoj kvaliteti sigurno među najboljim hrvatskim napadačima. Ipak, odlučio sam se za trojicu koji mi se međusobno najbolje nadopunjuju: Davor Šuker centralno, Eduardo da Silva zbog osjećaja za pogodak, tehnike i nogometnog znanja te Mario Mandžukić zbog energije, borbenosti, igre bez lopte i svega što daje momčadi.
Livaković
Bilić – Štimac – Gvardiol
Prosinečki – Modrić – Boban – Perišić
Eduardo – Šuker – Mandžukić
Je li to taktički savršeno izbalansirana momčad? Vjerojatno nije. Ali kada već biram svojih jedanaest Vatrenih svih vremena, onda biram onako kako volim nogomet: 3-4-3, napadački – pa neka protivnik razmišlja kako će se braniti.
Gospodine Filipović, hvala Vam na ovom iznimno sadržajnom razgovoru i vremenu koje ste odvojili za čitatelje našeg portala. Želimo Vam puno uspjeha u daljnjem radu s akademijom
Hvala Vama i portalu Spike i replike što ste nas prepoznali kao zanimljivog sugovornika i dali nam prostor da ispričamo nešto više o tome kako radimo, kako razmišljamo i što pokušavamo graditi. Zahvaljujem i svim roditeljima, trenerima, igračima, volonterima, prijateljima, partnerima i svima koji su nas tijekom svih ovih godina pratili i podržavali te svojim doprinosom pomogli da se održimo, razvijamo i budemo uspješni. Bez njihova povjerenja i pomoći ova priča ne bi bila moguća. Za kraj, pozivam svu djecu koja vole sport i nogomet, kao i roditelje koji žele da njihova djeca odrastaju u poticajnom sportskom okruženju, da nam se pridruže u Nogometnoj akademiji No Limit TVIN i postanu naši Akademci. Vrata Akademije otvorena su svakom djetetu koje želi učiti, trenirati, družiti se i razvijati zajedno s nama. Na nama je da ukazano povjerenje nastavimo opravdavati radom i da svake godine pokušamo napraviti još jedan korak naprijed – prije svega zbog djece zbog koje cijela ova priča i postoji.
