Od Turbo Limacha do glazbene pedagogije: Ana Filipović otkriva kako kroz igru oblikuje buduće virovitičke „Slavuje“
Mnogi se naši Virovitičani s toplinom i nostalgijom sjećaju kultne dječje emisije Turbo Limach Show, u kojoj su generacije mališana pokazivale svoj nevjerojatan glazbeni talent. Među njima je bila i talentirana djevojčica iz Pitomače, Ana Majstor. Danas, godinama kasnije, Ana pod prezimenom Filipović i dalje živi glazbu – ali na malo drugačiji, pedagoški način. Kao voditeljica sekcije Glazbena igraonica i početnički solfeggio u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky Virovitica, ona vodi najmlađe virovitičke mališane kroz njihove prve glazbene korake. Njezina skupina „Slavuji“ redovito niže velike uspjehe i osvaja prva mjesta na nacionalnim festivalima, pretvarajući dječju igru u vrhunsku umjetnost. Za portal spikeireplike.hr, Ana nam otkriva kako izgleda rani razvoj glazbenih talenata, zašto je glazba ključna za razvoj kognitivnih vještina kod djece te kako se njezino vlastito djetinjstvo pod svjetlima reflektora prelilo u ljubav prema pedagogiji.
I. Od Pitomače do Turbo Limacha (Nostalgija i osobni put)
1. Povratak u devedesete: Naši Vas čitatelji i danas pamte kao Anu Majstor, talentiranu djevojčicu iz Pitomače koja je osvajala publiku u kultnom Turbo Limach Showu. Kakva Vas sjećanja vežu uz to razdoblje i kako je iz perspektive djeteta izgledalo biti dio tako velike televizijske priče?
– Bilo je to jedno od najljepših razdoblja u mom životu. Ostvarivao se moj dječji san. O tome sam maštala, to sam željela biti i vjerovala sam da će glazba uvijek biti dio mog života. Roditelji su me od prvog dana pratili i bezrezervno podržavali. Bez njih ništa od toga ne bi bilo moguće. Vozili su me na audicije, natjecanja i snimanja, bodrili me kada je bilo teško i radovali se svakom mom uspjehu.
Turbo Limach Show tada je bio ono što je danas Voice Kids – jedna od najvećih dječjih glazbenih emisija. Prilika da nastupim tamo bila je već veliki uspjeh.
Sjećam se svog prvog nastupa. Pjevala sam Dalmatinku, pjesmu svoje najdraže pjevačice. Mama me obukla u odijelo, što mi se tada baš i nije sviđalo. Inače su nas za emisiju stilizirali ljudi s televizije, ali njima se mamina kombinacija toliko svidjela da je ostala upravo takva. U isto vrijeme Osnovna škola iz Pitomače natjecala se u sportskom dijelu emisije, pa sam imala veliku podršku naših navijača.
Publika je glasala telefonski, a od nas četvero natjecatelja završila sam na četvrtom mjestu. Kao svako dijete, bila sam silno razočarana i sjećam se da sam plakala. Roditelji su me tješili i rekli: “Ništa, pokušat ćemo ponovno.”
I jesmo. Nekoliko godina kasnije ponovno sam se prijavila – malo starija, zrelija i iskusnija. Ovaj put prošla sam u polufinale, zatim u finale, a na kraju i pobijedila. U međuvremenu sam skupila dovoljno samopouzdanja da kažem i što mi se sviđa, a što ne, pa sam ovaj put i odjećom bila puno zadovoljnija.
2. Novi počeci: Pobjeda u tako velikom showu donijela Vam je i druge nagrade te otvorila i nove prilike?
– Osim pobjedničke statue, posebna nagrada bio mi je odlazak na Doru. Za jednu djevojčicu bilo je to nevjerojatno iskustvo – naći se u društvu poznatih i velikih glazbenih imena koja sam do tada gledala samo na televiziji.
No, Turbo Limach Show donio mi je još jednu prekrasnu priliku. Upravo se tada u Zagrebu pripremalo snimanje dječje serije Ljubav ili smrt prema romanu Ivana Kušana. Tražila se djevojčica koja zna pjevati, ali i glumiti. Vidjeli su me u Turbo Limach Showu i jednog je dana stigao poziv redatelja s pitanjem bih li željela glumiti u seriji. Naravno da sam bez razmišljanja pristala.
Glumila sam Marijanu – pjevačicu koja je stalno nešto istraživala i gurala nos tamo gdje možda nije trebala. Bio je to lik potpuno drugačiji od mene, ali upravo zato i zanimljiv za igrati. To je za mene bilo jedno sasvim novo iskustvo koje mi je otvorilo još jedan prekrasan svijet. No, o tome nekom drugom prilikom.
3. Životni smjer: Koliko je rano stajanje na tako veliku pozornicu i formativno iskustvo pod svjetlima reflektora usmjerilo Vaš životni i profesionalni put prema glazbenoj pedagogiji?
– Mislim da me Turbo Limach Show nije usmjerio prema glazbi jer je ona već tada bila moj život. Ono što mi je to iskustvo donijelo bila je potvrda da radim ono što volim i da se na pozornici osjećam kao kod kuće.
Kako sam odrastala, shvatila sam da me, osim samog nastupanja, jednako veseli i prenositi svoje znanje drugima. Počela sam primjećivati koliko je lijep osjećaj gledati dijete koje iz dana u dan napreduje, postaje sigurnije u sebe i otkriva vlastite mogućnosti. Tada sam znala da želim biti učiteljica glazbe.
Danas, kada radim s najmlađima, često se sjetim sebe iz tog razdoblja. Sjetim se uzbuđenja prije nastupa, treme, radosti nakon uspješnog nastupa, ali i suza nakon neuspjeha. Upravo zato nastojim biti učiteljica koja će djecu ohrabriti, dati im vjetar u leđa i pokazati im da je svaki nastup, svaka pogreška i svaki uspjeh dio njihova odrastanja.
Ne očekujem da će svi moji učenici jednoga dana postati profesionalni glazbenici. Mnogo mi je važnije da zavole glazbu, da kroz nju razvijaju samopouzdanje, kreativnost i osjećaj zajedništva. Ako iz moje učionice izađu kao sretnija, otvorenija i sigurnija djeca nego što su bila kada su u nju ušla, smatram da sam napravila ono najvažnije.
4. Pogled unatrag: Kada danas promatrate svoje polaznike u igraonici, prepoznajete li u nekima od njih istu onu iskru koju ste Vi osjećali kao dijete pred kamerama?
– Apsolutno. Najbolji primjer je Sara Zeba, koju sam pripremala za The Voice Kids. Dok smo prolazile audicije, pripreme i snimanja, često su mi se vraćala sjećanja na moje dane u Turbo Limach Showu. Gotovo sam ponovno proživljavala sve ono što sam i sama osjećala kao dijete – uzbuđenje, tremu, iščekivanje i neopisivu radost zbog svakog novog iskustva.
Sara ima onu posebnu iskru koju je teško objasniti riječima. Ona ne pjeva zato što mora, nego zato što glazbu iskreno živi. U tome sam prepoznala i dio sebe. I ja sam kao dijete bila potpuno zaljubljena u glazbu, a ta ljubav me nije napustila ni danas.
Naravno, svako je dijete drugačije i ne treba svatko sanjati velike televizijske pozornice. No, kada vidite dijete koje glazba toliko ispunjava da joj se vraća iz dana u dan, koje jedva čeka svaki sat, svaku probu i svaki nastup, znate da pred sobom imate nešto posebno. Kao učiteljici, najveća mi je sreća pomoći toj iskri da se razvija, ali pritom sačuva ono najvažnije – dječju radost i ljubav prema glazbi.
5. Lekcije s pozornice: Kako danas, s pedagoškim iskustvom, gledate na javne nastupe djece na televiziji i velikim pozornicama? Što ste iz vlastitog djetinjstva pod svjetlima reflektora u Turbo Limaču naučili o upravljanju dječjom tremom?
Danas na dječje javne nastupe gledam s puno više razumijevanja nego što sam mogla kao dijete. Pozornica i televizija mogu biti prekrasno iskustvo, ali i veliki pritisak ako dijete nije pravilno vođeno i ako se izgubi iz vida ono najvažnije – da je glazba prije svega radost, a ne natjecanje pod svaku cijenu.
– Iz vlastitog iskustva iz Turbo Limach Showa naučila sam koliko je trema prirodna i koliko zapravo može biti poticajna ako se s njom pravilno postupa. Kao dijete to tada nisam znala imenovati, ali danas vidim da mi je upravo kroz ta iskustva izgrađena otpornost, ali i ljubav prema nastupu. Ono što je ključno jest podrška odraslih – osjećaj sigurnosti, ohrabrenje i mirna ruka koja te vodi kroz cijeli proces.
Zato me posebno oduševio pristup u The Voice Kids. Posebno bih istaknula činjenicu da emisija ima psihologinju koja je stalno prisutna, koja razgovara s djecom i roditeljima te ih usmjerava kroz cijelo iskustvo. Djeci se na taj način jasno daje do znanja da njihova vrijednost ne ovisi o plasmanu ili pobjedi.
Naglasak se stavlja na proces, na učenje, na iskustvo i osobni rast, a ne samo na rezultat. Pobjeda nije najvažnija – važnije je da dijete ode s pozornice bogatije za jedno iskustvo, sigurnije u sebe i s još većom ljubavlju prema glazbi nego prije nastupa. Upravo to smatram najzdravijim i najljepšim pristupom radu s djecom u glazbi.
II. Glazbena igraonica – Prvi koraci u svijet nota (Pedagoški aspekt)
6. Idealna dob: Glazbena igraonica i početnički solfeggio okupljaju djecu već u ranoj dobi. Kada je, prema Vašem stručnom mišljenju, najbolje vrijeme da roditelji upišu dijete u ovakav program i kako izgleda jedan uobičajeni sat u Vašoj učionici?
– U Glazbenu igraonicu upisujemo djecu već od 4. godine života. To je dob u kojoj djeca uče isključivo kroz igru, a da toga često uopće nisu svjesna – i to je zapravo naša mala “tajna”. Dok oni misle da se samo zabavljaju, mi vrlo ozbiljno razvijamo ritam, sluh, motoriku i koncentraciju.
Naš rad je vrlo dinamičan i nikad dosadan. Pjevamo, plešemo, sviramo na udaraljkama, igramo glazbene igre, glumimo, crtamo, izrađujemo razne glazbene “umjetnine”, a ponekad snimimo i mali dječji spot – uz puno ozbiljnosti i još više smijeha. Ponekad i sama osluškujem što djeca vole pa na temelju toga osmislimo igru ili mali aranžman koji zajedno izvodimo. U jednom trenutku smo orkestar, u drugom kazalište, u trećem umjetnička radionica – a sve u istom satu.
Često sami izrađujemo i jednostavne instrumente, što im je posebno zabavno jer tada shvate da se glazba može napraviti i od “obične” kutije, riže ili kante.
U jednom satu zna biti i po pet različitih aktivnosti, upravo zato što se u toj dobi djeca brzo zasite.
Kada djeca krenu u prvi razred osnovne škole, tada se i kod nas postupno mijenja pristup. Stvari postaju malo ozbiljnije – počinju učiti prve note, svirati blok flautu i nastupati samostalno. Manje je igre, ali ona nikad potpuno ne nestaje, jer se i dalje potrudimo “prošvercati” malo zabave u svaki sat.
Upoznajemo ih i sa svim instrumentima koje kasnije mogu upisati u osnovnoj glazbenoj školi. Upravo zato se ovaj program zove početnički solfeggio – on je izvrsna priprema za sve koji žele nastaviti glazbeno obrazovanje i upisati prvi razred glazbene škole, a pritom još uvijek vjeruju da je glazba – igra. I iskreno, u toj dobi to i treba ostati.
7. Učenje kroz igru: Kako točno balansirate formalno učenje (poučavanje osnova solfeggija i ritma) s prirodnom dječjom potrebom za igrom i slobodom izražavanja?
– Balans zapravo dolazi prirodno, jer u toj dobi igra i učenje nisu odvojene stvari – jedno je dio drugoga. Djeca ne razmišljaju u kategorijama “sada učimo” i “sada se igramo”, nego sve doživljavaju kao iskustvo, a na meni je da to iskustvo usmjerim tako da kroz igru nenametljivo uče glazbene osnove.
Formalni dio, poput solfeggia ili ritma, uvijek pokušavam “sakriti” u priču, pokret ili igru. Ako djeca pjevaju, oni zapravo vježbaju intonaciju; ako plješću ili hodaju u ritmu, oni uče metriku; ako pogađaju glazbene igre, razvijaju sluh – ali sve to izgleda kao zabava. Mislim da je to ključ – da dijete ne osjeti pritisak, nego znatiželju.
S druge strane, jako mi je važno ostaviti prostor za njihovu slobodu izražavanja. Djeca često sama donesu ideje koje ja ne bih mogla osmisliti, i tada ih treba pustiti da vode igru. U tim trenucima dogodi se najviše čarolije, jer oni zapravo pokazuju koliko glazbe već nose u sebi.
Moja uloga je više uloga vodiča nego klasičnog učitelja – netko tko stvara okvir, ali unutar tog okvira djeca imaju slobodu istraživati, pogriješiti, nasmijati se i ponovno pokušati. Vjerujem da se upravo tako gradi i znanje i ljubav prema glazbi, bez straha i bez pritiska, ali s puno radosti.
8. Razvoj vještina: Mnogi roditelji upisuju djecu na glazbene aktivnosti primarno zbog pjevanja. Koje sve druge kognitivne, motoričke i socijalne vještine djeca nesvjesno razvijaju kroz ritam, brojalice i rad u skupini?–
– Iako roditelji najčešće dolaze s idejom da dijete “voli pjevati”, vrlo brzo se pokaže da glazbena igra utječe na puno širi razvoj nego što se na prvi pogled čini. Pjevanje je samo jedan dio priče.
Kroz ritam, brojalice i zajednički rad u skupini djeca nesvjesno razvijaju koncentraciju i pamćenje. Moraju pratiti tempo, slušati druge i uskladiti se s grupom, što jača njihovu pažnju i sposobnost fokusa. Također, razvijaju slušnu percepciju i osjećaj za strukturu – uče prepoznati redoslijed, ponavljanje i obrasce, što kasnije pomaže i u drugim područjima učenja.
Motorički dio je jednako važan. Pljeskanje, kretanje u ritmu, sviranje jednostavnih udaraljki ili koordinacija pokreta i pjesme izravno utječu na razvoj fine i grube motorike, ali i na osjećaj tijela u prostoru.
Socijalno, glazbena igraonica je za djecu jedno malo “društvo u malom”. Uče čekati svoj red, slušati druge, surađivati, ali i ponekad se izboriti za sebe. Uče kako biti dio grupe, a da pritom zadrže vlastitu individualnost.
9. Holistički pristup i sinergija: Odgoj i obrazovanje danas sve više promatramo holistički – kao cjelinu u kojoj se isprepliću nastava, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti. Kako u tom kontekstu funkcionira Vaša sekcija? Postoji li sinergija i suradnja između Vas kao voditeljice i učitelja/nastavnika u redovnim osnovnim školama koje Vaši polaznici pohađaju?
– Suradnja s osnovnim školama je jako lijepa i kontinuirana. Svake školske godine učiteljice dovode učenike na koncert koji pripremimo upravo za djecu prvih i drugih razreda. Na tom koncertu djeca imaju priliku uživo vidjeti i čuti sve instrumente koji se mogu upisati u glazbenoj školi. To je za njih poseban doživljaj – često prvi put vide instrumente izbliza, postavljaju pitanja usred koncerta i iskreno reagiraju.
Povremeno i ja sama odlazim u razrede te održim glazbenu radionicu, što se pokaže kao vrlo lijep način približavanja glazbe djeci u njihovom poznatom okruženju. Takvi susreti često “otvore vrata” interesu za glazbenu školu jer djeca dožive glazbu kao nešto blisko i dostupno.
Ista suradnja postoji i s vrtićima. Uvijek smo otvoreni za zajedničke aktivnosti, radionice i posjete jer vjerujemo da je svaka prilika u kojoj dijete može doživjeti glazbu uživo dragocjena.
U konačnici, svi mi – i mi u glazbenoj školi, i učitelji u osnovnim školama, i odgojitelji u vrtićima – zapravo radimo isti posao iz različitih kutova. A kada postoji dobra suradnja, najviše koristi imaju upravo djeca, što je i jedini pravi cilj.
10. Kreativnost na djelu: Spomenuli ste instrumente koje sami izrađujete, a to smo imali prilike vidjeti i na Vašim nastupima s djecom, poput onog na Viroexpu gdje su mališani svirali na improviziranim bubnjevima. Koliko je u današnjem digitalnom dobu važno poticati djecu da vlastitim rukama stvaraju zvuk i opipljiv ritam?
– To nam je zapravo jedna od najdražih aktivnosti – stvarati glazbu vlastitim rukama, od samog početka do izvedbe.
Kada djeca sama izrađuju instrumente, pa onda na njima i sviraju, glazba im postaje nešto puno konkretnije i bliže. Nije više nešto “što dolazi iz zvučnika” ili s televizije, nego nešto što su oni sami stvorili.
Upravo zato su nam takvi projekti jako važni. Djeca ne samo da sudjeluju u izvedbi, nego su sudjelovala i u procesu stvaranja – od ideje, preko izrade, do same pozornice. I onda kada izađu pred publiku, to više nije samo nastup, nego mali zajednički projekt u koji su uložili sebe.
I možda najljepši dio je upravo taj trenutak kada shvate: “Ovo smo mi napravili.” U tom trenutku glazba postaje njihova, a ne tuđa.
III. „Slavuji“ i festivalski uspjesi (Motivacija i rezultati)
11. Zlatni „Slavuji“: Vaša skupina „Slavuji“ ostvaruje sjajne rezultate, poput 1. mjesta na Hrvatskom dječjem festivalu u Zagrebu sa skladbom „Maestro din-don“. Kako uspijevate motivirati tako male glave (i glasove) da ostanu disciplinirani u konkurenciji stotina djece?
– Bilo je tu svega – i radosti, i uzbuđenja, ali i suza. I to bez obzira na to koliko puta prije samog natjecanja razgovaramo, objašnjavamo i pripremamo se na sve ishode. Kod “Slavuja” je emocija uvijek jaka, jer su stariji, svjesniji, i samim time imaju i veću želju za pobjedom, ali i veće razočaranje ako rezultat ne bude onakav kakvom su se nadali.
To su ujedno i najosjetljiviji, ali i najljepši trenuci rada s djecom.
U takvim situacijama shvatim da nisam samo učiteljica. Ponekad sam mama, ponekad psiholog, ponekad stilistica, ponekad “dežurna tješiteljica”, a ponekad i ona koja samo mora čvrsto zagrliti i reći da će sve biti u redu.
Mislim da je upravo to ono što ovaj posao čini posebnim – što radite s djecom u svim njihovim nijansama emocija. Iako su tu nastupi i natjecanja, u pozadini je uvijek nešto puno važnije: da djeca nauče nositi se i s uspjehom i s razočaranjem, ali da pritom ne izgube ljubav prema glazbi.
12. Stvaranje uspomena: Iza Vas su i uspješni projekti snimanja videospotova na lokalnim lokacijama u kojima sudjeluje ogroman broj mališana. Koliko su takva iskustva važna za izgradnju njihova samopouzdanja?
– Snimanja videospotova su za djecu posebno iskustvo, ali i prilično zahtjevno.
Na terenu često provedemo više sati – stojimo na suncu, ponavljamo pjesmu više puta na jednoj lokaciji, pa se selimo na drugu. Djeca su uzbuđena, ali naravno da se nakon nekog vremena pojavi i umor, žeđ ili glad. Nekad se dogodi da nam četverogodišnjak jednostavno ode i kaže “Ja više ne mogu, bole me noge.” I to uvijek poštujemo.
Istovremeno, trudimo se motivirati ih da ostanu do kraja i da osjete i onu drugu stranu – ponos kada zajednički završimo nešto što je trajalo satima i što je zahtijevalo strpljenje. Djeca vrlo brzo nauče da se lijepi rezultati često ne dogode “odmah” i bez truda.
Zanimljivo je da nam, unatoč umoru, gotovo svi na kraju kažu isto – da je bilo naporno, ali i da bi sve ponovili.
Takva snimanja ostaju im kao uspomene, ali i kao mali životni trenuci u kojima uče da se trud isplati, ali i da je sasvim u redu ponekad stati, odmoriti i priznati kako se osjećaju.
13. Sinergija s roditeljima: Često ističete veliku podršku roditelja koji uskaču oko logistike, putovanja i snimanja. Koliko je ta neraskidiva veza između pedagoga, djece i roditelja ključna za funkcioniranje i uspjeh Vaše sekcije?
– Bez njih jednostavno ne možemo. Roditelji su u cijelom našem radu ključni oslonac – od logistike, putovanja, snimanja pa sve do one najvažnije, emocionalne podrške djetetu. Oni su prvi koji dijete ohrabre prije nastupa i prvi koji ga zagrle nakon njega, bez obzira na rezultat.
Mi kao pedagozi dajemo smjer, znanje i iskustvo, ali roditelji su ti koji taj put svakodnevno žive s djecom. Zato je ta suradnja toliko važna i toliko osjetljiva – jer kada je dobra, dijete to odmah osjeti. Osjeća sigurnost, povjerenje i slobodu da se izrazi bez straha.
IV. Savjeti za mlade roditelje (Završna poruka)
14. Prepoznavanje talenta: Što biste savjetovali mladim roditeljima koji kod kuće primjećuju da im dijete stalno pjevuši ili precizno hvata ritam? Kako pravilno reagirati i potaknuti taj talent, a da se pritom ne stvori kontraefekt pritiska?
– Ako roditelji primijete da dijete stalno pjevuši, “lupa” ritam po stolu ili jako precizno prati glazbu, to je lijep znak da postoji interes i prirodna sklonost. Ne stvoriti pritisak u smislu očekivanja ili uspjeha, nego djetetu dati prostor da to istražuje kroz igru.
Pjevanje kod kuće, zajedničko slušanje glazbe, ples, ritmičke igre, sve je to dobrodošlo. Dijete treba osjetiti da je glazba nešto u čemu uživa, a ne zadatak koji mora savršeno odraditi.
Ako se pokaže da dijete ima izraženiji interes, onda je idealno uključiti ga u neku glazbenu igraonicu ili sličan program prilagođen njegovoj dobi, gdje će se taj talent prirodno razvijati.
Treba sačuvati radost. Jer čim se pojavi prevelik pritisak, talent se često povuče. A kada dijete ostane u glazbi iz ljubavi, sve ostalo dođe samo – i napredak, i disciplina, i ozbiljniji rad kasnije.
15. Poziv u GŠ Jan Vlašimsky: Zašto bi svaki roditelj u Virovitici i okolici trebao razmisliti o upisu djeteta u Glazbenu školu Jan Vlašimsky? Što je ono najvrjednije što djeca ponesu iz Vaše igraonice, čak i ako se kasnije u životu ne odluče profesionalno baviti glazbom?
– Ono što djeca iz naše igraonice najduže nose sa sobom nisu naučene pjesme ni glazbeni pojmovi, nego ono što se ne može tako lako izmjeriti – emocije i sjećanja.
Sjećaju se da su dolazila s veseljem, da su se osjećala dobro među drugom djecom, da su kroz igru otkrivala glazbu i da su pritom rasla bez osjećaja pritiska ili straha od pogreške.
Upravo ta iskustva ostaju najdublje zapisana – ne kao konkretno znanje, nego kao topla uspomena na jedno razdoblje u kojem je glazba bila radost, druženje i otkrivanje svijeta.
Ako dijete ponese pozitivne emocije i doživljaj da učenje može biti lijepo i sigurno, tada je postavljen temelj koji ga može pratiti cijeli život – u glazbi, ali i izvan nje.
