Uspješnost vođenja i upravljanja pedagoškim resursima u procesu odgoja, obrazovanja i osobnog razvoja zahtjeva dubinsko razumijevanje humanističke dimenzije ljudskog bića koje u svojem duševnom bitku teži skladu prirode i društva. Doseći takvu razinu osobnog razvoja moguće je samo u zdravom okružju koje dopušta slobodu izražavanja vlastite prirode u duhu ljudskih vrijednosti, esencijalnom bitku postojanja zdravih zajednica.
U traganju za takvim mjestima i prilikama otvaramo vrata jedne male dramske pozornice koja teži stvoriti velike ljude – po svojoj dobroti i karakteru. Bio je to povod za razgovor sa Snježanom Lančić, istaknutom članicom glumačkog ansambla Kazališta Virovitica i dramskom pedagoginjom, koja već niz godina u sklopu matične kazališne kuće uspješno vodi Dramski studio, kroz koji su odrastale generacije virovitičke djece i mladih.
I. Izvanškolski modeli: Kako drama postaje moćan alat za cjeloživotno učenje
Gospođo Lančić, zahvaljujem se što ste odvojili vremena da za čitatelje našeg portala, a prije svega mladim roditeljima, približimo jedno veoma dinamično područje odgojno obrazovnog rada koje svojim maštovitim programskim scenarijima nudi raznovrsne modele učenja i poučavanja. Ukratko, što je dramska pedagogija?
Odmah na početku, hvala na pozivu za ovaj razgovor i prepoznavanju važnosti drame i dramsko-pedagoškog rada sa djecom i mladima.
Pod dramskim odgojem danas se podrazumijeva skup metoda poučavanja i učenja koje se koriste dramskim izrazom kao čovjekovom sposobnošću kojom se on služi tijekom sazrijevanja i odrastanja. Najčešće je dio obveznih nastavnih programa u školama npr. U Norveškoj, Engleskoj, Grčkoj… ( niz je dugačak) a kod nas uglavnom preporučen kao fakultativna, dodatna ili izvannastavna aktivnost.
Dramske vježbe i tehnike važne su i značajno mogu doprinijeti u razvoju , ne samo socijalnih već i osobnih vještina i stavova kod mlade osobe, zato krovna udruga, čiji su članovi većinom relevantne stručne osobe, Hrvatski centar za dramski odgoj, danas permanentno radi, preporučuje i zagovara uvođenje dramskog odgoja u naše škole.
Još ću dodati da je naš poznati književnik i učitelj Mato Lovrak, koristio dramske tehnike i metode u svom radu i preporučivao ih.
II. Od 14. godine na sceni: Kako je školska ‘glumica’ učila od virovitičkih kazališnih velikana
Vaš glumački profil građen je kroz bogatu i dugogodišnju karijeru, a profesionalni put započeli ste u Kazalištu Virovitica sa samo 14 godina, dok ste još bili u školskim klupama. Kakav je bio osjećaj igrati predstave pred vlastitim školskim kolegama i prijateljima iz publike i jeste li već tada u školi osjećali prve znakove glumačke popularnosti?
Moj glumački put je zaista krenuo u dobi kada sam imala 14 godina, no tada sam bila amaterka pri profesionalnom ansamblu. To je bilo 1976 godine. U to vrijeme predstave su se puno igrale, u Kazalištu i na terenu. Svi gradovi u krugu od Slatine, Požege, Slavonskog Broda, Bjelovara, Križevaca, Koprivnice, Đurđevca, Grubišno Polje, Garešnica, Kutina, mjesta, sela, sve srednje škole, osnovne škole i vrtići bili su teren koje je sa gotovo svim predstavama pokrivalo Kazalište Virovitica.
Bilo je nemoguće da me učenici ne znaju. Gotovo me nitko nije zvao po imenu Snježana nego glumica. Sjećam se čak i profesori kada su usmeno ispitivali nisu me prozvali imenom nego bi samo rekli glumica.
Što je u Vama uopće potaknulo tu ranu ljubav prema glumi i jesu li postojale ključne osobe ili uzori koji su Vam usadili tu strast?
U razdoblju do 14. godine nisam sanjala biti glumica. U osnovnoj školi bila sam dijete koje ide na sviranje, zbor i folklor. Na školskim priredbama recitirala sam, igrala u igrokazima, dakle bavila sam se kreativnim aktivnostima, puno nastupala i imala potpuno ispunjeno vrijeme.
Tijekom ljeta prije polaska u srednju školu razmišljala sam o aktivnosti kojom bih se bavila uz školske obaveze. Ideja o Kazalištu potpuno me zaokupila kao knjiga puna pustolovina i uzbuđenja. Imala sam sreće i ta knjiga otvorila se za mene.
Glumci našeg Kazališta bili su vrlo popularni i velike zvijezde. Igrali su u poznatim serijama „ Kapelski kresovi“ „Gruntovčani“ , bračni parovi Đurđica i Ivan Šuprna, Biserka i Antun Vrbenski, Zatim Stjepan Reder glumac i direktor, snimali su filmove „ Bez trećega“, „Vlak u snijegu“,, Razmeđa“. Imati priliku igrati uz njih i dijeliti pozornicu za mene je bio privilegij i nešto kao san uživo. Učila sam od najboljih, oni su bili moji uzori. Uzore sam prije kao i danas vidjela u ljudima s kojima radim i prolazim proces stvaranja predstave.
O popularnosti nisam razmišljala, jednostavno imam prijateljstva od djetinjstva kao i novostečena prijateljstva i od svih uživam podršku u životu i radu. Nakon mature upisala sam politologiju u Zagrebu i spremala se studirati , ali gospodin Stjepan Reder, direktor Kazališta došao je kod mojih roditelja na razgovor i ponudio za mene stalni angažman u Kazalištu.
Kako moji roditelji nisu mislili da je to najbolji odabir za mene ( jer su opravdano smatrali da se trebam obrazovati) nisu odmah pristali. Nakon nekoliko dana i ponovnog razgovora popustili su. Od tada, gluma je moj profesionalni put i pustolovina.( Završila sam izvanredno dvije godine studija politologije, ali onda sam zasnovala obitelj i nikada nisam nastavila studirati.)
III. Od Učeničkog doma do Erasmus+ projekata i priznanja u Bruxellesu
Kojim je putem tekao Vaš osobni i profesionalni prijelaz s glumačke scene u pedagoške vode? Na koji način danas u Dramskom studiju, koji vodite od 2010. godine, prepoznajete dramski potencijal u djeci?
Prije više od 30 godina na poziv svoje prijateljice Suzane Sokele , (socijalnom pedagoginjom i dramskom pedagoginjom) povremeno sam radila u Učeničkom domu u Virovitici sa dramskom grupom i to vježbe glasa i pokreta, razvoj lika i suigru. I mene je taj rad obogatio. Shvatila sam da tehnike koje mi glumci koristimo uvelike koriste mladima ne samo za umjetnost nego za osobni razvoj pri tom prvenstveno mislim na njihovu samouvjerenost i komunikativnost.
Za taj moj rad saznala je doktorica Elvira Koić, psihijatrica , koja me 2005. godine pozvala na sudjelovanje u velikom, trogodišnjem javno-zdravstvenom projektu „Bajkama do stvarnosti“. Projekt je uspio, bio zapažen i javno-znanstveno popraćen.
Nakon toga odlučila sam proći kroz proces dramsko-pedagoškog obrazovanja Hrvatskog centra za dramski odgoj i od njih sam dobila struku dramske pedagoginje.
Uslijedilo je osnivanje udruge „Hrvatske udruge pripovjedača Pričalica“ 2008. godine. Ivan Slavić (moj sin) nastavnik engleskog jezika i sveučilišni specijalist dramske pedagogije osmislio je, a zajedno smo realizirali brojne dramske radionice u školama Virovitičko- podravske županije.
Nakon svih tih aktivnosti ponuđeno mi je vodstvo Dramskog studija Kazališta Virovitica koji vodim do danas.
U pedagoškom radu obuhvaćate različite uzraste, od mlađih osnovnoškolaca do maturanata. Kako strukturirate rad s obzirom na te dobne skupine i koje su specifičnosti rada s mlađom djecom u odnosu na srednjoškolce?
Moram priznati da provodim jedan specifičan oblik dramsko-pedagoškog rada. U Dramski studio Kazališta Virovitica upisujemo djecu od 2. razreda osnovne škole pa do završnog razreda srednje škole. 7. i 8. razredi u skupini su sa srednjoškolcima, jer su mentalno bliži. Srednjoškolci su zainteresirani za aktualne teme, njima bliske, svakodnevne. Skloni su više razgovarati i zagovarati svoj stav. Mlađa djeca su zaigrana, više vole zabavne duhovite priče. Uglavnom, rad u obje skupine strukturiran je od vježbi za komunikaciju; rad na glasu, pokretu, gesti, mimi. Okosnicu rada čine razumijevanje, usvajanje i izvedba sadržaja (priče). Analiza, imaginacija i improvizacija uvertira su u kreiranju likova. Suigra među likovima, razumijevanje prostora i ono najvažnije izgraditi jasnu svijest o tome da to netko čuje vidi i razumije.
Čak šestero Vaših bivših polaznika danas su profesionalni glumci lutkari. S kakvim se osjećajem osvrćete na činjenicu da je rad u virovitičkom studiju postao izravan temelj za nečiju profesionalnu umjetničku karijeru?
Još su dvije moje „dramkinje“ na akademiji, tako da će ih uskoro biti osmero. Zapravo se jasno sjećam njihovih početaka, sazrijevanja i trenutka kada su postali svjesni da ih se čuje vidi i razumije. Ponosna sam na njih i vrlo emotivna.
Vaš rad nadopunjuje i udruga „Pričalica“, a poznati ste po aktivnoj suradnji s lokalnim školama. Možete li nam opisati upravo tu sinergiju sa školama i prepoznaju li prosvjetni radnici dramski odgoj kao koristan alat u sklopu redovne nastave?
Dramski odgoj neodvojiv je segment u obrazovnom procesu. Kako sam već i napomenula ne postoji u našem obrazovnom programu kao obavezan predmet. Prije 5 godina uveden je kao izborni predmet u drugim razredima opće gimnazije. Nedovoljno. Unatoč svemu mnogi prosvjetni djelatnici razumiju važnost primjene dramskih metoda i postupaka pa se permanentno educiraju i obogaćuju svoj nastavni program i način rada kreativnijim metodama. Često prihvatim poziv i održim radionicu glasa, emocija ili kreativne komunikacije u školama širom Županije. U brojnim projektima surađujem sa udrugom SOS Virovitica, a to pretpostavlja dramske radionice sa školskom djecom. Da, vrlo često sam u školama širom Županije
Vaši programi obuhvaćaju snažnu međunarodnu suradnju kroz Erasmus+ projekte. Kakva iskustva mladi Virovitičani donose sa susreta i radionica u zemljama poput Belgije, Litve ili Portugala?
Erasmus+ vrlo je kvalitetan i kompleksan program. Podrazumijeva i financira razne vrste obrazovanja, davanja usluga obrazovanja, mobilnosti i razmjene znanja i iskustava. Moram nekako posložiti tu priči sa europskim iskustvom. Naime kada sam počela voditi Dramski studio Kazališta Virovitica, Hrvatski centar za dramski odgoj dao mi je pravo da predložim jedno dijete, svog dramca za europske dramske susrete. Iz Hrvatske je išlo petero djece. Prvi je išao Silvijo Švast u Belgiju. Tada se program zvao Comenius (od 2014 je Erazmus+). Susreti su se održavali svake druge godine a nakon Silvija Davor Tarbuk je išao u Tursku, Mihael Elijaš u Švicarsku, Matea Bartulović u Belgiju, Katarina Han u Finsku.
Isti taj Erasmus+ program, mi članovi „Pričalice“ koristili smo za vlastito obrazovanje. Ivan Slavić se javljao na otvorene pozive Agencije za mobilnost te ostvario zavidan broj donacija tako da smo se obrazovali i usavršavali u Rimu, Soveratu, Milanu, Beču, Berlinu, Pragu.
Nakon toga Ivan Slavić i ja osmislili smo vlastite tečajeve koji u osnovi preporučuju dramske tehnike i metode po određenim modelima i kroz praktične primjere. Erazmus+ program prihvatio je „Pričalicu“ kao davatelja strukturiranih tečaja i do danas mi ih neprestano održavamo.
Spominjete Litvu i Portugal, ja ću dodati još Tursku, Bugarsku, Hrvatsku i Poljsku. Bio je to poseban projekt erazmus+ programa. Strateško partnerstvo, koje podrazumijeva upoznavanje sudionika iz obrazovnih struktura (škole)i razmjenu znanja i iskustava. Na prvom našem tečaju koji se održavao u Lovranu između ostalih bile su četiri nastavnice iz Poljske iz jedne škole u predgrađu Krakowa. Jedna od njih predložila mi je da napravimo strateško partnerstvo i da nam alat bude drama. Odmah sam pristala. U Hrvatskoj se održavao sedmodnevni miting s temom drama u edukaciji, svi partneri bili su sa timovima djece, a aktivnosti smo provodili u Kazalištu. Moji dramci sudjelovali su u sedmodnevnim aktivnostima u Turskoj( Kajzeri i Kapadokija) gdje je tema bila kazalište sjena, i Portugalu (Porto i Armamar) tema fizički teatar U Litvi je tema bila rad sa djecom s posebnim potrebama. Sve ove aktivnosti u 100% iznosu financirao je i financira Erasmus+.
Kroz dramske aktivnosti uspješno obrađujete i teške društvene teme. Vaš film „In“ prepoznat je i u Bruxellesu na Konferenciji o prevenciji kriminaliteta; kako dramski odgoj pomaže mladima u suočavanju s modernim izazovima?
Nakon moje edukacije u Berlinu 2017. „Foto-video-filmske produkcije“ ostala mi je jedna priča o internetskom nasilju koju nisam u sklopu radionice snimila. Na radionici smo imali predavanja o sadržajima koji bi djeci i mladima trebali biti interesantni a u isto vrijeme edukativni i preventivni. Predložila sam svojim dramcima da to snimimo, dobila nešto novca od Ministarstva kulture i medija i Grada Virovitice i snimila ga. Nakon toga Ravnateljstvo Policije RH prihvatilo je film za preventivne aktivnosti u 2019. godini. I tako je na osnovu nekog izvještaja, (netko to u Bruxellesu čita i gleda) film ocijenjen primjerom dobre prakse i bili smo pozvani na tu zaista svjetsku Konferenciju.
Kroz susrete sa djecom tijekom preventivnih aktivnosti, pokazalo se da je film „In“ zanimljiv djeci. Sadržajem i načinom igre privlači pažnju, koncentrirano ga prate i na kraju im je potpuno jasno da je nasilje složen proces od niza naoko bezazlenih situacija, a rezultat može biti poguban. U dramskom odgoju nije bitan medij koji koristimo (kazalište, film, foto priču), bitno je da je priča moguća i bitan je razgovor sa djecom i vjerujte pomaže.
Virovitica se kroz brojne kulturne, umjetničke, sportske i preventivne programe za djecu pozicionirala kao izrazito poticajna sredina za mlade. Što po Vašem mišljenju čini ovu lokalnu zajednicu tako plodnim tlom za razvoj i dugovječnost kreativnih pedagoških programa?
Uvijek je u epicentru osoba, dramski pedagog, koji ima volju, znanje, upornost i drskost da svoju ideju uspješno provede do kraja. Prvi koji je sa zavidnom energijom odlučio pokrenuti Festival dramskog odgoja FeDOr, uz podršku dr. Elvire Koić i moju podršku, u Virovitici još 2009. godine bi je Ivan Slavić. Festival je bio međunarodni, pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova. Dobio je priznanje Hrvatskog Centra za Dramski odgoj. Festival se održava i dalje već 17. godinu.
Ivan je i prvi s Virovitičko-podravske županije završio postdiplomski studij dramske pedagogije u Zagrebu. Uskoro će postdiplomski studij završiti nastavnica hrvatskog jezika Andreja Galović i odgajateljica Dorotea Blažinčić. Iza njih je dugogodišnji vrhunski dramski rad. Andreja s djecom u školi a Dorotea je bila dugogodišnja polaznica Dramskog studija Kazališta Virovitica, sudjelovala je na većini FeDOr-a.
Svakako je tu značajna podrška škola koje prihvaćaju suradnju i prepoznaju da uvijek implementiramo pozitivnu europsku praksu. Brojno je i nastavno osoblje i neizostavno Kazalište Virovitica i brojni polaznici Dramskog studija koje ja zovem „utrenirana jezgra“. Sinergija ovih čimbenika čini našu lokalnu zajednicu tako plodnim tlom za razvoj i dugovječnost kreativnih pedagoških programa
IV. Poruka roditeljima u digitalno doba i živo sjećanje na profesore koji su ostavili trag
Što biste poručili mladim roditeljima? Zašto bi trebali potaknuti svoju djecu na uključivanje u dramske i pedagoške aktivnosti u današnje digitalno doba?
Mnogi roditelji svjesni su dobrobiti dramske aktivnosti za njihovu djecu pa upisuju djecu u Dramski studio. Osim fizičke aktivnosti i svega što sam već prije spominjala, timski rad je djeci višestruko koristan. Jedino nije dobro kad roditelji kažu; “Upisat ću dijete, neka vidi kroz 2-3 termina da li mu se sviđa, pa može odustat“. To nije dobro, jer se djetetu kroz 2-3 termina „dramska“ neće sviđati. Dramska je aktivnost vrlo teška i puno puta toliko zahtjevna da se o sviđanju dijelova procesa ne može govoriti, ali rezultat, konačna predstava zapravo je trenutak pravog zadovoljstva i spoznaje vlastitog interesa. Stoga preporučam da dramska aktivnost ne bude predmet probavanja nego izazov!
Kroz rubriku obrazovanja na našem portalu nastojimo afirmirati kvalitetne programe, ali i očuvati povijesni trag virovitičkog školstva koje je oduvijek imalo izvrsne pedagoge. Baština našeg školstva nisu samo zgrade, već živo sjećanje na ljude koji su u njemu radili. Kada se izuzmu vaši glumački mentori, koji su to učitelji i profesori iz školskih klupa u vašim sjećanjima ostali zapisani kao najveća motivacija? Kome bismo od njih danas, kroz vašu uspomenu, trebali iskazati posebno poštovanje?
Osnovnu školu završila sam u Našicama jer je tata tamo radio. Učiteljica Marija Pandurić ostavila je ogroman pozitivan trag u mom djetinjstvu. Imala je specifičnu metodu rada stvarajući poticajnu atmosferu. Pamtim da je bila zanimljiva, dovoljno stroga, a opet „ imaš osjećaj kao da joj je baš do tebe stalo“.
Prije otprilike 20 godina, igrali smo predstavu „Basne“ i došla nam je publika iz Našica. Moja učiteljica Marija javila mi se. Jako me je obradovala.
Od nastavnika viših razreda osnovne škole najčešće, po dobrom spominjem Maju Smiljković koja je predavala glazbeni. Kod nje sam privatno učila svirati klavir, pjevala u školskom zboru i išla na brojna putovanja i nastupe sa zborom. Na primjer, nakon selekcije brojnih školskih zborova u bivšoj državi odabrani smo u završni krug natjecanja zborova osnovnih škola koje se održavalo u Varaždinu. Kod Maje sam često pjevala solo dionice i ona je zaslužna što sam vrlo rano osjetila odgovornost nastupa na sceni.
Povratak u Viroviticu dogodio se početkom ljeta 1976. godine. „Šuvarova reforma“ od svake je naše rečenice stvarala upitnu. Upala sam u četiri prva gimnazijska razreda. Profesorice: Marija Borbaš, Elza Jurinjak, Dubravka Marendić, Mila Grčić, Branka Inđić, Vesna Borjanović i profesor Branko Romaj koji nam je predavao umjetnost vrte mi se u dobrim sjećanjima.
V. Zbirka drama kao odgovor na kronični nedostatak tekstova za mlade
Kao krunu ovog razgovora, imamo sjajan povod za čestitke. Netom prije ovog razgovora svjetlo dana ugledala je i Vaša nova knjiga „Drame za druženje i prijateljstvo“ u izdanju udruge „Pričalica“, koja donosi tri dramska teksta za djecu i mlade: „Skini masku, otkrij nasilnika“, „Odabrani“ i „Plastic free generacija“. S obzirom na to da na našem tržištu kronično nedostaje dramskih tekstova za mlađe uzraste, što za Vas osobno znači ukoričenje ovog dugogodišnjeg rada i kome je knjiga u prvom redu namijenjena?
Daaa, upravo je izašla zbirka drama za mlade i jako sam sretna i čak u nekom začudnom raspoloženju. Drame su nastale u nekim projektima sa zadanom temom, oživjele kao predstave i bile jako dobro primljene od publike (djece osnovnih i srednjih škola, nastavnika i profesora). Mnogi su me nastavnici i profesori poticali da objavim knjigu i ona je konačno tu. Namijenjena je djeci i odraslima, voditeljima dramskih grupa kao predložak za dramsko- pedagoški rad. Neke škole su već kupile za svoje knjižnice. Može se nabaviti upitom na mail: info@pricalica.org
BLIC REPLIKE (Bis za kraj)
Priređujući odjavu za ovaj razgovor, spustimo kazališni zastor kroz nekoliko brzih, generacijskih asocijacija. Molimo Vas za odgovore u formi prve misli koja Vam padne na pamet:
1 .Kazalište ili film?
Kazalište.
2. Najdraža uloga i predstava u dosadašnjoj karijeri?
Nekad sam istrčala s nazivom predstave i ulogom, ali onda sam se osjećala krivom pred svim divnim likovima koje sam odigrala, koji žive sa mnom i koje volim.
3. Komedija ili drama?
Komedija.
4.Najdraža knjiga iz školske lektire?
Mato Lovrak; Družba Pere Kvržice. Kakav triler!
5.Virovitičko glumačko ime koje za Vas ima najveću dušu?
Biserka i Antun Vrbenski.
Razgovor vodio: Davor Suhan
Foto: Arhiva Kazališta Virovitica / Privatni album
Virovitica, rujan 2026.
