Postoje mjesta koja s godinama prestanu biti samo geografske točke i postanu emotivni kodovi jedne generacije. Za sve nas koji smo u Virovitici odrastali sedamdesetih i osamdesetih godina, taj se kod često sažima u samo jednoj riječi – OMLADINAC. Kultni gradski diskač nije bio samo prostor za izlaske; bio je to naš prozor u svijet, urbana škola glazbenog ukusa i institucija koja je oštricom rockerske pedagogije klesala naš društveni i kulturni identitet.
Danas, u vremenima kada je javni, zabavni i društveni prostor agresivno komercijaliziran, a nove se generacije socijaliziraju na nekim posve drugačijim, instant-vrijednostima, upravo u duhu tog nezaboravnog kluba pokrećemo rubriku OMLADINAC. Kroz razgovore s ljudima koji su disali taj ritam – razboritim „omladincima u godinama“ – želimo oživjeti sjećanje na jedno drukčije vrijeme, prizvati autentični urbani duh našega grada i podsjetiti na vrijednosti koje ne bi smjele ishlapiti.
Čast da probije led i otvori ovu našu generacijsku inventuru pripala je Sandri Pocrnić Mlakar – istaknutoj virovitičkoj novinarki, profesorici psihologije, dugogodišnjoj urednici u Profilu i osnivačici izdavačke kuće Beletra. Sa Sandrom listamo uspomene vinilnih godina, profesore koji su nas čuvali od šunda, ali i analiziramo kako danas, kroz knjige i britke uredničke kriterije, sačuvati onaj beskompromisni žar koji smo nekada davno gradili iza Dimne zavjese Omladinca.
Svjetla „Omladinca“: Kako smo klesali identitet
Sandra, s ponosom otvarate našu novu rubriku OMLADINAC, zamišljenu upravo kao okupljalište generacije kojoj je ovaj kultni klub trajno obilježio mladost. Kada se u mislima vratite u taj prostor, što Vam iz tog vremena najviše nedostaje? Je li to onaj autentični osjećaj pripadnosti zajednici koja je disala urbano, čisto i slobodno?
„Bio je to prostor slobode u kojem smo se osjećali nesputanima, a istodobno zaštićenima.“
Zavičaj je uvijek u srcu, čuva ga svatko sam za sebe, tako da mi ništa ne nedostaje, sve svoje sa sobom nosim. U tinejdžerskim godinama kod mene nije bila osobito razvijena svijest o pripadnosti zajednici niti o urbanim sadržajima, više sam bila usmjerena na sebe i na sadržaje koji su me neposredno zanimali, sasvim mladenački. Zgodni dečki virovitički bili su velika inspiracija. Negdje sam na mrežama napisala da su zaljubljivanja najvažniji događaji u gradu. A Virovitica je nudila mnoštvo prilika za zaljubljivanja – tu je bio Omladinac, veliki sjenoviti park, organizirali su se tulumi u kućama i vikendicama. Bio je to prostor slobode u kojem smo se osjećali nesputanima, a istodobno zaštićenima. Naravno da me je kasnije Zagreb hipnotizirao svjetlima velegrada i mogućnostima koje su se otvarale u novinarstvu, no u formativnim godinama upoznala sam iskrene, autentične dečke koji su jasno izražavali osjećaje bez kalkulacija i oni su kasnije bili mjera za sve ostale koje sam susretala u Zagrebu. U formativnim godinama važno je oko sebe imati ekipu od povjerenja, ali mislim, nadam se, da je taj osjećaj pripadnosti zajednici osobina mladosti i da nije bio tipičan samo za našu mladost.
Često se kaže da se u Omladincu nije samo plesalo, nego se tamo učilo misliti, birati i razvijati onaj kritički, zdravi buntovnički rockerski stav prema svijetu. Koliko je ta specifična žanrovska kultura u kojoj ste sazrijevali odredila Vaše kasnije životne i profesionalne izbore?
Da, svirao je David Bowie i Pauci s Marsa… Prostor slobode u tinejdžerskoj dobi je nužan za odrastanje i preuzimanje odgovornosti. U Omladincu su mladi sami osmišljavali sadržaje, koncerte, glumačke družine, slušaonice i disko-večeri. Tu su eksperimentirali s ulogama, sklonostima, talentima, menadžerskim sposobnostima. Moj žanrovski ukus i profesionalni izbori formirani su prije Omladinca – možda zato što sam u roditeljskoj kući imala dovoljno knjiga, novina i ploča. Kiosci sedamdesetih godina bili su naš Internet – izvor svih vijesti i zanimljivosti. Televizija je bila odgovorna i djelovala edukativno, Oscare su dobivali filmovi Cabaret, Let iznad Kukavičjeg gnijezda i Kum. Kod nas se gledalo „Tko pjeva zlo ne misli, Malo misto, Gruntovčani i Velo misto. To su tada bili sadržaji proizvedeni za razonodu široke publike, a pogledajte kako traju. Činilo se tada da je to standard i da će budućnost donositi još bolje filmove i serije. A što je trajno od sadržaja za široku publiku koji se danas proizvodi? Kad sam, kao apsolventica, prvi put ušla u Vjesnikovu dokumentaciju, činilo mi se da sam u Ali-Babinoj pećini! Sve što sam čitala i pratila, bilo je tu! Pobuna se zato kod mene javila tek u četrdesetoj, kad sam počela pisati svoju prvu knjigu „Virovitičanka u Zagrebu“, koja je bila namijenjena mojoj kćeri. Moja pobuna nije bila usmjerena na rušenje konzervativnih vrijednosti, već na njihovo očuvanje pred stihijom interneta i kapitulacijom mainstream medija koji su potonuli u senzacionalizam. Od tada, stvari su se samo pogoršavale, jer nemamo medije koji bi nam pomogli razvijati kriterije i identitet informiranjem, educiranjem i zabavom.
Virovitica Novog vala vs. Virovitica danas: Rokeri, cajke i betonizacija sjećanja
Odrastali ste i sazrijevali u jeku Novog vala. Virovitica je tada, zahvaljujući bendovima, ljudima i klubovima, disala u ritmu velikih urbanih centara. Kako iz današnje perspektive objašnjavate tu nevjerojatnu količinu urbane svijesti koja je danas potpuno ishlapila iz našeg grada?
“Mediji danas ne razvijaju publiku, ne kreiraju sadržaje i ne otvaraju perspektive.”
Razvoj koji smo osjetili osamdesetih vodio je u budućnost. Desetljeće prije rata, razvoj medija otvarao je veliko tržište, kreativnost je procvala, tada nitko nije mogao ni zamisliti da nas čeka silazak u skloništa. No, mladi i danas slušaju glazbu koja je nastala osamdesetih, u naše doba, pisana je za nas, tadašnje mlade. Naravno da mi je drago kad Rundek svira na Šalati, Jura Stublić u Tvornici, a Talking Heads i Sting dolaze u pulsku Arenu. Upućeni, kao što je Stražarni lopov, kažu sjena velikana koji su se razvijali u nekim davnim desetljećima ne smeta mladima koji i danas stvaraju žestoko i uporno za svoje vršnjake i u skladu sa svojom dobi, iako ih nema u medijima. Uostalom, što je u medijima? Samo senzacije i spektakli. Mediji danas ne razvijaju publiku, ne kreiraju sadržaje i ne otvaraju perspektive.
Danas svjedočimo potpunoj estradnoj i kulturnoj smjeni straža. Dok su se ondašnje generacije odgajale na oštrom rocku, buntu i angažiranim tekstovima, današnja se omladina… oprostite, mladež…masovno socijalizira i odgaja na narkotizirajućem turbo-folku i novokomponiranim estradnim budnicama. Što smo kao društvo i grad propustili učiniti pa je došlo do takvog estetskog i vrijednosnog obrata?
Propustili smo mladima prije svega osigurati mjesto pod suncem, a zatim istaknuti uzore koji bi ih inspirirali i poticali na vlastiti rast. Kad gledamo nekoga tko nas može zadiviti svojim talentom, izvedbom, znanjem ili vještinom, razvijat ćemo se prema tom uzoru vlastitim stvaranjem ili konzumacijom takvih sadržaja. Ali ako mladi nemaju gdje raditi i od čega živjeti, neće ih zanimati ni razvijanje estetskih kriterija. Tražit će mjesto gdje mogu dobiti posao, osnovati obitelji, podizati djecu u zdravom okolišu i razvijati se u društvu sličnih vrijednosti. Isto tako, ako scenom dominira samo jedan sadržaj, prevladat će konformizam jer u mladenačkoj dobi nitko ne želi biti izoliran, ako sadržaj na koji pristajemo pod prijetnjom izolacije ne nudi perspektivu. Mladima trebaju poligoni, klubovi u kojima bi sami osmišljavali sadržaj, eksperimentirali i testirali svoje talente. Desetljeća brzo prolete i vidjeli smo kako su nekadašnji mladići koji su vježbali novinarstvo u Poletu postali medijski magnati. Razvijamo li danas mlade urednike koji će sutra držati medijsku scenu? Emitira li danas netko poruku da nam trebaju snažni individualci koji će kreativno oblikovati svoju budućnost? Ne, kod nas se ne gleda u budućnost i ne misli da nam trebaju mladi koji će za deset godina biti odgovorni odrasli. Mladi to osjećaju i biraju odlazak umjesto čekanja da se stvari promijene. Mediji su inače snažan pokretač razvoja, jer daju viziju i odraz su našeg shvaćanja realnosti koje je početna točka otvaranja novih perspektiva. No, kod nas je medijski prostor prezasićen negativnim primjerima. Zaboravili smo da mediji imaju i odgojnu ulogu u društvu.
Osim kulturne, veduta Virovitice pretrpjela je i drastičnu ambijetalnu promjenu. Naš nekadašnji Gradski park, koji je bio prava zelena oaza u srcu grada s bogatom hladovinom i legendarnim bazenom, danas je potpuno ogoljen i izmijenjen. Centar i prostor ispred Gimnazije poprimili su novu vizuru. Grad je danas čist i uredan, no ovi preveliki zahvati podijelili su Virovitičane. Kako Vi gledate na tu transformaciju? Nedostaju li Vam slike grada sa starih razglednica?
Ne nedostaju mi samo slike, već i hladovina. Prorjeđivanjem parka, promijenila se mikroklima u gradu. Umjesto sjenovitih staza, između Gimnazije i Omladinca stvoren je otvoren prostor i pržiona, a zbog klimatskih promjena temperature u gradovima penju se iznad 40 stupnjeva, pa je u Virovitici, na plodnoj slavonskoj zemlji, postalo vruće kao u Kninu na golom kamenu. U Virovitici je puno starog drveća prebrzo uklonjeno. Osim što je park prorijeđen i pomlađen, posječeni su i drvoredi lipa na Korzu i na Borcu, uklonjen je dvostruki drvored starih kestenova ispred Gimnazije. Kažu da će narasti i da će park opet zazelenjeti, ali nekim budućim mladima. Doduše, sijeku se stari gradski parkovi i u Karlovcu, Požegi i Puli. Ne razumijem takav trend i interes, jer znamo da staro drvo kvalitetnije održava temperaturu okoliša i svjetski je trend povratak zelenila u gradove i spas od vrućina u sjenama starih stabala.
Čuvari pismenosti: Pedagozi koji nisu dali da potonemo u šund
Da bismo izgradili trajan imunitet protiv kiča, osim mjesta zdrave urbane kulture, trebali smo imati i vrhunske mentore u školama. Možete li se sjetiti. tko je iz te stare garde posjedovao takav autoritet i ljudsku toplinu da Vam usadi strast prema ozbiljnoj književnosti i pisanju, put koji će kasnije odrediti Vaš budući poziv?
„Nekadašnji gimnazijski profesori znali su nas ‚usmjerene‘ podsjetiti da su navikli raditi na višoj razini i da neće odustati od svojih kriterija.“
Da, to su uzori koje sam spominjala. Kad sam krenula u srednju školu, gimnazija je tek bila zamijenjena usmjerenim obrazovanjem. Prva dva razreda srednje škole trebali su završiti svi, a zatim su nas usmjeravali u strukovne škole ili u programe koji pripremali za fakultete. Nekadašnji gimnazijski profesori znali su nas „usmjerene“ podsjetiti da su navikli raditi na višoj razini i da neće odustati od svojih kriterija. Među njima je bila i Elza Jurinjak, razrednica nama suradnicima u nastavi, profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Autentična i energična, neupitnog autoriteta i znanja. Kažu da je danas njezina nasljednica Vera Žužić, koja je bila sa mnom u razredu. Gimnazijski profesori bili su nekada veliki uzori, širokog općeg znanja, karizmatični, fascinantni predavači. Zbog njih sam tada i ja željela steći takvo znanje i siguran nastup. U redakciji Vjesnika, gdje sam radila uz najbolje urednike i lektorice, sjećala sam se lekcija profesorice Ksenije Zdjelar u osnovnoj i Elze Jurinjak u srednjoj. Sve što su me one učile, vrijedilo je u redakcijama i kasnije u nakladništvu.
Urednički filtar protiv modernog „smeća“
Iza Vas je golem novinarski staž i godine rada na mjestu urednice u uglednom Profilu. Može li se povući paralela između nestanka one rokerske drskosti iz zlatnih novovalnih godina i nestanka oštrih uredničkih kriterija u modernim medijima? Jesmo li, popuštajući pred diktatom tržišta, izgubili težinu i dostojanstvo pisane riječi?
„Pojam tržišta kod nas je shvaćen kao podilaženje masi i zarađivanje uz što manja ulaganja. Svi bi brali, nitko ne bi sijao!“
Čini mi se da je pojam tržišta kod nas shvaćen kao podilaženje masi i zarađivanje uz što manja ulaganja. Svi bi brali, nitko ne bi sijao! Kultura je marginalizirana kao neisplativa i eto nas, prošlo je trideset i pet godina neisplative kulture, a što je ostalo? Novi val je nastao četrdeset godina nakon Drugog svjetskog rata i sluša se i danas. Koje su trajne vrijednosti nastale u 30 godina nakon Domovinskog rata? Hoće li trajati i sljedećih 40 godina? To su pitanja na koja trebamo odgovoriti kad govorimo o dostojanstvu ne samo pisane riječi već cjelokupnog umjetničkog stvaralaštva, a i nacionalnog identiteta.
Kako se danas, u moru instant literature, algoritama i klikbejta, boriti za trajne književne vrijednosti? Postoji li uopće još uvijek publika naše generacije koja odbija „brzu hranu za mozak“ i traži dubinu?
Mnogi moji kolege, stariji od mene po deset ili petnaest godina, i dalje se bore za trajne vrijednosti, pišu, planiraju projekte i brane svoje kriterije. Božica Brkan objavljuje svoju Novinarsku trilogiju s kritikama i recenzijama svoja tri romana o novinarstvu od devedesetih do danas. Stjepo Martinović, autor našeg najromantičnijeg romana „Podne u Perastu“, šarmira na promocijama i najavljuje svoj novi roman. Božica Jelušić obilježava svoju jubilarnu 75. godinu, a upravo se vratila sa Struških večeri i priprema nastup na Festivalu svjetske književnosti. Komuniciranje i informiranje danas je jednostavnije nego ikada i doista bi bilo šteta da odustanemo od tipkovnice mi koji znamo kako se proizvodi sadržaj za publiku. Ima i krasnih, odvažnih mladih kritičara i književnika koji stvaraju medijski prostor za sadržaje koje ih zanimaju. Mogućnosti su velike, a potrebe još veće. Šteta je samo što današnji urednici mainstream medija tako ne razmišljaju i ne vide koliko su publici potrebni informiranje i kultura.
Beletra, Virovitica.net i trajna pupčana vrpca s rodnim gradom
Pokretanjem vlastite izdavačke kuće Beletra napravili ste hrabar korak, a kroz naslove koje izdajete snažno promovirate domaće autore i koncepte poput biblioterapije. Je li Beletra zapravo Vaš osobni produžetak priče o idealima iz studentskih dana – prostor u kojem kroz knjige pokušavate obraniti pismenost i kritičko razmišljanje od modernog zagađenja?
Beletra mi je omogućila primjenu znanja koja sam stekla u novinarstvu i nakladništvu. Kao samostalan nakladnik upoznala sam izbliza našu nakladničku scenu, ali i mnogo, doista mnogo, talentiranih ljudi koji pišu za publiku i imaju slične ideale kao ja. Iz razgovora s Milenom Benini proistekla je ideja o festivalu žanrova koji bi povećao vidljivost domaćih autora žanrova i Milena mu je dala ime Dvotočka. Na festivalu se okupljaju domaći pisci ljubića, krimića i sf-a koji objavljuju kod malih nakladnika. Dvotočka se održava već punih pet godina i predstavlja zadivljujuću šarolikost domaće žanrovske scene, pisce od Osijeka do Rijeke, od Varaždina do Splita. Domaći pisci ne zanimaju ni knjižare ni medije, ali mi znamo i vidimo da nas publika treba.
Iako već godinama živite i radite u Zagrebu, dojam je da iz Virovitice zapravo nikada niste potpuno otišli. Aktivni ste u Zagrebačkom društvu Virovitičana, često u rodnom gradu organizirate književne večeri, a Vaši tekstovi na neovisnom portalu Virovitica.net redovito podsjećaju na važnost očuvanja lokalne memorije. Posebno mjesto u toj priči drži kultni Fra Ma Fu festival reportaže i reportera, u čijem ste osnivanju i pokretanju dali golem doprinos. Što Vas, unatoč zagrebačkoj adresi, tako snažno i trajno drži vezanom uz virovitički asfalt, njegove ljude i reporterske priče?
Upravo Zavičajno društvo Virovitičana pružilo mi je najveću pomoć pri pokretanju festivala Dvotočka, što je vezano uz tradicionalno virovitičko njegovanje krimića kao žanra, budući da je slavni pisac krimića Milan Nikolić Virovitičan. Natječaj Kristalna pepeljara održava se u spomen na Milana Nikolića. Zavičajno društvo čuva tradiciju kulturnog povezivanja Zagreba i Virovitice i ponosna sam što sudjelujem u njegovu djelovanju, a takvom angažmanu u kulturi učili su nas osnivači Društva profesor Vladimir Kolesarić i Mirko Kovačević.
Fra Ma Fu festival je nastao prije nešto više od desetak godina, kao odgovor na multimediju koja reducira susrete uživo. Posjećenost festivala svake godine pokazuje koliko je potreban novinarskoj profesiji. I rad Zavičajnog društva i Fra Ma Fu festival dokaz su da nisam usamljena u svom nastojanju održavanja kriterija u kulturi i u novinarstvu.
Portal Virovitica.net na kojem surađujete i sam je svojevrsna institucija neovisnog i urbanog novinarstva u gradu. Koliko Vam je, kao dugogodišnjoj novinarki i urednici, važno postojanje takvih neovisnih lokalnih medijskih otoka u vremenima kada lokalni mediji posvuda gube svoju kritičku oštricu?
Virovitica.net omogućio mi je povezanost s Viroviticom i objavljivanje sadržaja o Zavičajnom društvu jer je naš lokalni portal zadržao svoju informativnu funkciju koju su veliki hrvatski mediji izgubili. Često ponavljam da smo u informatičkom dobu pali na informiranju i bojim se da taj propust neće biti lako ispraviti. Senzacionalizam je loš zbor jer ne omogućuje prilagodbu koju vrijeme zahtijeva. Pozitivne promjene mogu se temeljiti samo na točnoj informaciji i jedino informiranje može povezivati ljude i gradove, a i prevenirati depresiju i veći dio socijalne patologije, ako smo već zaboravili da je informiranje na materinjem jeziku snažan oslonac nacionalnog identiteta. I ja sam, kao i moje kolege umirovljeni novinari, svjesna karike koja nedostaje u povezivanju pisaca i publike, a to je, naravno, cijeli neboder Vjesnik, koji je prvo ispražnjen, a zatim i srušen. Hrvatska danas nema državne dnevne novine, iako je Vjesnik bio najjača novinska kuća u istočnoj Europi. I dalje sam uvjerena da bi informatičko doba moglo biti zlatno doba medija, jer je znanje dostupno svima, samo ga treba primjenjivati za osobni rast i razvoj društva. Zato su nam široka edukacija i kritičko mišljenje potrebniji nego ikada. Mladi trebaju razviti kriterije kako bi u tsunamiju informacija pronašli sadržaje koji odgovaraju njihovom ukusu i potrebama, jer njihov je razvoj potreban društvu. Pokazuje se u zadnje vrijeme i da nam znanje i kritičko mišljenje trebaju i kako bismo mogli primjenjivati umjetnu inteligenciju, inače ćemo od nje imati slabu korist, a velike troškove, i to ne samo financijske već i u nenadoknadivim prirodnim resursima.
Nedavno ste objavili knjigu „Zagorkini sljedbenici“ u kojoj secirate domaću žanrovsku scenu i ulogu medija. Da je Marija Jurić Zagorka danas živa, što mislite, bi li pisala oštre društvene romane protiv ove komercijalizacije ili bi i ona, zgrožena, tražila utočište u nekoj zamišljenoj, skrivenoj oazi davno izgubljene urbane kulture i slobodne misli?
„Svoju knjigu nazvala sam ‚Zagorkini sljedbenici‘ jer današnji autori žanrova isto tako, kao Zagorka nekada, sami okupljaju svoju publiku.“
Možda bi Zagorka danas vodila portal za ženska prava? Ili veliku medijsku kuću s romanima za osobni rast i socijalnu prevenciju? Zagorka je u svoje vrijeme, tridesetih godina prošlog stoljeća, znala što treba učiniti, kao i slični velikani njezina vremena. Nedavno sam bila na izložbi plakata i naslovnica Andrije Maurovića, koju je organizirao Veljko Krulčić u Hrvatskom dizajnerskom društvu. Izložba nas je odvela u tridesete godine prošlog stoljeća i tamo sam, pored Maurovića, našla i Zagorku i Franju Martina Fuisa. Maurović je tridesetih godina prošlog stoljeća, naime, crtao naslovnice za Zagorkin Ženski list, kao i stripove po Fuisovim scenarijima. U tadašnjim prvim komercijalnim medijima, njih troje velikana ostvarivali su trajne vrijednosti osjećajući duh vremena. Zagorka je bila posvećena razvijanju pismenosti koja je tada bila na niskim granama – osnovna škola nije bila obavezna, a djevojčice često nisu ni učile čitati i pisati. U takvim uvjetima Zagorka neumorno piše za publiku i objavljuje Ženski list s uputama za odijevanje i domaćinstvo, čije su rubrike kasnije postale osnova ženskog Svijeta. Danas je jasno što su Zagorkini romani učinili za pismenost. Svoju knjigu nazvala sam „Zagorkini sljedbenici“ jer današnji autori žanrova isto tako, kao Zagorka nekada, sami okupljaju svoju publiku. S tim što bi danas trebalo biti više nas svjesnih potrebe za edukacijom nego u Zagorkino doba.
BLIC REPLIKE (Bis za kraj)
Za sam završetak, spustimo iglu na gramofon i prođimo kroz nekoliko brzih, generacijskih asocijacija:
Azra ili Ekatarina Velika (EKV)?
Budi sam.
Virovitica subotom navečer: Pogled u retrovizor 80-ih ili pogled kroz prozor danas?
Susret s ljudima iz retrovizora – tu smo i veselimo se jedni drugima kad se nađemo.
LP ploča na gramofonu ili muzika s mobitela?
Svejedno, bitno da je zvuk 20. stoljeća.
Glasni rokerski bunt u mladosti ili terapeutski mir s knjigama danas?
Terapeutski bunt.
Sandra, hvala na razgovoru. Vjerujem da će ova ljetna spika isto djelovati terapeutski i u ove žarke dane omladince naših godina resetirali na vremenske postavke iz one ugodne hladovine 80-ih… barem do novog sistematskog.
