Priča o austrijskoj diplomi, neumornom radu i odluci da se znanje s europske scene prenese na domaće učenike
Kada smo prije nekoliko godina na lokalnim portalima čitali o mladom studentu iz Virovitice koji na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu studira tubu, znali smo da je pred njim uspješna budućnost. Danas je Renato Mlinarić profesor glazbe s prestižnom austrijskom diplomom u džepu, ali i ponosni svjedok iznimne kvalitete Glazbene škole Jan Vlašimsky Virovitica, koja mu je dala temelje za upis na ovu svjetski poznatu akademiju. Renato se nakon studija odlučio vratiti u rodni kraj i svoju ljubav prema ovom moćnom instrumentu prenijeti na nove generacije. Za portal spikeireplike.hr, Renato nas vodi kroz zahtjevne studentske dane u Austriji, secira formulu uspjeha iza neumornog vježbanja te objašnjava zašto je povratak doma bio najbolji profesionalni potez.
I. BLOK: Virovitički temelji i odskočna daska
1. Čvrsti temelji
Renato, Vaša priča i priprema za akademsko glazbeno obrazovanje počinje upravo u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky Virovitica. Koliko Vam je temeljno znanje i disciplina koju ste stekli u rodnom gradu pomogla da se uopće izborite za upis na jedno tako prestižno sveučilište u Grazu?
– Glazbena škola Jan Vlašimsky Virovitica odigrala je ključnu ulogu u mom glazbenom i profesionalnom razvoju. Upravo sam tamo stekao temelje bez kojih upis na Glazbenu akademiju u Grazu, uz veliku konkurenciju, ne bi bio moguć. Osim samog glazbenog obrazovanja, iznimno su važne bile radne navike, disciplina i odgovornost koje su mi profesori usadili tijekom školovanja. Tek nakon upisa i početka studija u Grazu u potpunosti sam shvatio koliko su mi temelji stečeni u Virovitici značili. Akademija je postavljala vrlo visoke zahtjeve, posebno kada je riječ o izvođačkim sposobnostima i svakodnevnom radu na instrumentu, ali zahvaljujući prethodnom obrazovanju nisam morao krenuti od početka, nego sam mogao nastaviti graditi svoje znanje i vještine na već čvrsto postavljenim temeljima. Konkurencija je bila velika jer u Austriju dolaze studenti iz cijelog svijeta studirati puhačke instrumente. Austrija ima dugu i bogatu tradiciju puhačke glazbe te je kulturološki vrlo povezana s tim instrumentima, zbog čega studentima pruža brojne mogućnosti za razvoj, iskustvo i profesionalni napredak koji kod nas nisu zastupljeni u tolikoj mjeri. Posebno mi je drago što sam akademiju upisao iz prvog pokušaja. Te godine na studij je bio primljen samo jedan student, a imao sam čast da upravo ja dobijem to mjesto. To mi je bila velika potvrda da su trud, rad i kvalitetni temelji koje sam stekao u Virovitici bili prepoznati i izvan granica Hrvatske. Danas, s vremenskim odmakom, još više cijenim sve što sam dobio tijekom tih godina jer shvaćam koliko su kvalitetni profesori, sustavan rad i dobra podrška važni za razvoj svakog mladog glazbenika.
2. Reputacija škole izvan Virovitice
Virovitica je poznata kao grad koji djeci i mladima daje izvrsne uvjete za opće obrazovanje od najranije dobi, a gradska glazbena škola pravi je primjer takve sredine. Jeste li tijekom studija u inozemstvu ili u kontaktima s kolegama iz drugih gradova osjetili da virovitička glazbena škola itekako dobro kotira i ima težinu izvan lokalnih okvira?
– Tijekom studija u Grazu često smo razgovarali o tome odakle dolazimo, kakva su nam prethodna iskustva i kako funkcionira glazbeno obrazovanje u različitim državama. Budući da su studenti dolazili iz cijelog svijeta, bilo je zanimljivo čuti različite priče i uspoređivati obrazovne sustave. Ne mogu reći da je Glazbena škola Jan Vlašimsky Virovitica bila poznata svima, što je i očekivano s obzirom na to da dolazimo iz manjeg grada. Međutim, među glazbenicima se vrlo brzo vidi kakvo je tko obrazovanje prošao i kakve je radne navike stekao. U tom smislu uvijek sam smatrao da škola u Virovitici radi kvalitetan posao. Mislim da se vrijednost jedne škole ne mjeri njezinom veličinom niti geografskim položajem, nego ljudima koji u njoj rade i generacijama učenika koje iz nje izlaze. Rezultati koje Glazbena škola Jan Vlašimsky godinama ostvaruje, kao i priznanja koja je kroz svoj rad dobila, dovoljno govore o kvaliteti rada škole i njezinu mjestu u hrvatskom glazbenom obrazovanju.
3. Izbor instrumenta
Tuba nije instrument koji djeca prva biraju kada upisuju glazbenu školu. Kako je izgledao Vaš prvi susret s tubom i kada ste shvatili da će ona postati Vaš životni poziv?
– Mislim da većina djece pri upisu u glazbenu školu nije dovoljno upoznata s ljepotom i mogućnostima koje pružaju puhački instrumenti. Najčešće se odlučuju za klavir ili gitaru jer su to instrumenti koje najviše viđaju i slušaju u svakodnevnom životu. Zbog toga mnogi ni ne dobiju priliku upoznati bogatstvo zvuka i izražajnost puhačkih instrumenata. To mogu potvrditi iz vlastitog primjera. Moj glazbeni put zapravo nije započeo na tubi. Prve note naučio sam na tamburi kod profesorice Mirne Mihalković, kod koje sam završio tri godine. Nakon toga nastavio sam svirati u Tamburaškom orkestru HPD-a Rodoljub, gdje sam dodatno zavolio glazbu i orkestralno muziciranje. Upravo kroz rad u orkestru počeo sam sve više shvaćati koliko je važna uloga svakog instrumenta u orkestru ili komornom sastavu. Budući da puhački orkestar ne može funkcionirati bez kvalitetnog temelja, pažnju mi je privukla upravo tuba. Ona je instrument na kojem počiva cijeli orkestar i upravo me ta njezina uloga privukla od samog početka. Nakon toga upisao sam tubu u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky Virovitica te završio osnovno i srednje glazbeno obrazovanje. Kako su godine prolazile, interes prema instrumentu postajao je sve veći, a kroz natjecanja, koncerte, orkestre, putovanja i svakodnevni rad sve sam jasnije vidio da se želim ozbiljno baviti glazbom. Ne mogu reći da sam kao dijete odmah znao da će tuba postati moj životni poziv, ali vrlo rano sam shvatio da je glazba nešto čime se želim baviti dugoročno. Danas mi je posebno drago kada djeci mogu pokazati koliko su tuba i drugi puhački instrumenti zanimljivi te koliko mogućnosti pružaju onima koji im odluče dati priliku.
II. BLOK: Studentski dani u Grazu i spartanska disciplina
4. Dugotrajni sati vježbanja
Tijekom studija u javnost je izašao podatak da ste vježbali i po sedam sati dnevno. Možete li našim čitateljima približiti kako je izgledala ta razina mentalnog i fizičkog napora? Kako se održava fokus u tako rigoroznom tempu?
– Mislim da je važno pojasniti da tih sedam sati nije bilo svakodnevica tijekom svih šest godina studija. Iskreno, malo tko bi mogao izdržati takav tempo toliko dugo. Sedam sati dnevno događalo se uglavnom u razdobljima intenzivnih priprema za ispite, nastupe ili druge važne obveze na akademiji.Međutim, ono što je bilo konstantno jest kontinuitet rada. Tijekom studija rijetko sam vježbao manje od tri do četiri sata dnevno, uključujući vikende. Ljeti bih si obično uzeo dva do tri tjedna odmora, najčešće tijekom boravka na moru, a nakon toga bih se ponovno vraćao instrumentu i pripremama za novu akademsku godinu. Naravno, bilo je ljeta kada nije bilo pravog odmora jer smo odlazili na turneje po Austriji ili Njemačkoj pa je glazba i tada bila sastavni dio svakodnevice.Kod tube nije riječ samo o mentalnom nego i o fizičkom naporu. Potrebni su koncentracija, kontrola daha, izdržljivost i velika količina ponavljanja. Nakon nekoliko sati rada najveći izazov više nije odsvirati određeni ulomak nego zadržati istu kvalitetu i fokus kao na početku vježbanja.Profesor mi nikada nije određivao koliko moram vježbati, ali sama činjenica da sam studirao kod Profesora Doktora Josefa Maierhofera nosila je određenu odgovornost. Riječ je o glazbeniku koji je više od dvadeset godina bio prva tuba Bečke filharmonije, više od trideset godina profesor na akademiji u Grazu, doktoru znanosti te jednom od najuglednijih imena u svijetu puhačkih instrumenata. Kada vas takav čovjek primi u svoju klasu, i to kao jedinog studenta te generacije, jednostavno si ne možete dopustiti neozbiljan pristup radu.Na kraju, mislim da uspjeh u glazbi nije rezultat jednog dana ili jednog razdoblja intenzivnog rada. Puno je važniji kontinuitet. Upravo su svakodnevni rad, disciplina i odgovornost prema sebi i ljudima koji ulažu svoje vrijeme u vas ono što dugoročno donosi rezultate.
5. Austrijska škola
Sveučilište u Grazu okuplja najbolje mlade glazbenike iz cijeloga svijeta. Kakav je bio osjećaj prilagoditi se tom internacionalnom, visokokonkurentnom okruženju i što Vas je studiranje u inozemstvu najvrjednije naučilo o glazbi i životu?
– Studiranje u Grazu bilo je posebno iskustvo upravo zbog međunarodnog okruženja. Kada sam došao na prvu godinu u mojoj klasi gotovo svi studenti osim jednog bili su stranci, a dolazili su iz različitih dijelova svijeta. Svatko je sa sobom donosio drugačiji način rada, iskustva i pogled na glazbu, što je stvaralo vrlo poticajnu atmosferu za učenje i napredak. Iskreno, nisam doživio neki veliki kulturološki šok. Austrija nam je geografski bliska, a i mnoge društvene i kulturne vrijednosti nisu toliko različite od onih na koje sam navikao kod kuće. Međutim, ono što me ugodno iznenadilo bio je način na koji se vrednuju ljudi i njihov rad. Imao sam dojam da se puno više cijene znanje, kompetencije i rezultati koje netko postiže. Ljudi svoj ugled grade kroz rad i stručnost, a ne kroz funkciju koju obnašaju ili godine koje su proveli na određenoj poziciji. Takav sustav prirodno stvara zdravu konkurenciju i motivira ljude da se stalno usavršavaju. To je možda i najveća razlika koju sam primijetio. Često sam imao osjećaj da je tamo puno važnije što možete pokazati svojim radom nego koju poziciju zauzimate. Ako ste kvalitetni i spremni raditi, ljudi će to prepoznati i pružiti vam priliku za napredak. Naravno, puno sam naučio i o glazbi. Rad s vrhunskim profesorima i kolegama iz različitih zemalja proširio mi je vidike i pokazao koliko različitih pristupa postoji u interpretaciji i radu na instrumentu. No možda je najvažnija spoznaja bila da se bez obzira na talent ili postignuća uvijek može naučiti nešto novo i da je kontinuirano usavršavanje sastavni dio života svakog ozbiljnog glazbenika.
6. Mitovi o tubi
Tuba se često u javnosti percipira kao instrument iz pozadine koji drži ritam. Kako ste se kroz studij borili protiv tih stereotipa i kako objašnjavate svu ljepotu i solističku moć tog instrumenta?
– Mislim da je najveći razlog tome što većina ljudi tubu poznaje isključivo kroz njezinu ulogu u orkestru ili puhačkom sastavu. Budući da najčešće svira temeljne tonove i daje stabilnost cijelom ansamblu, često se stvara dojam da je riječ o instrumentu koji je uvijek u pozadini. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Tuba ima iznimno široke mogućnosti i bogatu solističku literaturu koju mnogi ljudi uopće ne poznaju. Tijekom studija imao sam priliku izvoditi djela skladatelja kao što su Ralph Vaughan Williams, Edward Gregson, Eugène Bozza, Krzysztof Penderecki, John Williams i Alexander Arutunian, ali i mnoga druga djela iz bogate literature za tubu. Upravo takve skladbe pokazuju koliko tuba može biti tehnički zahtjevna, virtuozna i glazbeno izražajna. Posebno iskustvo bilo mi je nastupiti kao solist uz pratnju puhačkog simfonijskog orkestra, što sam ostvario zahvaljujući nagradi osvojenoj na jednom prestižnom austrijskom natjecanju. Takvi trenuci najbolje pokazuju da tuba nije samo instrument koji prati druge, nego da može ravnopravno nositi cijelu glazbenu priču i biti u središtu pozornosti. Iskreno, nikada se nisam posebno borio protiv stereotipa. Smatram da se najbolji odgovor daje glazbom. Kada publika prvi put čuje kvalitetno solističko djelo za tubu, vrlo brzo promijeni mišljenje o mogućnostima instrumenta. Upravo zato mi je uvijek bilo važno kroz nastupe pokazati onu stranu tube koju većina ljudi nema priliku upoznati.
Mislim da je njezina najveća ljepota upravo u toj svestranosti. Može biti čvrst temelj cijelog orkestra, ali istovremeno i vrlo zanimljiv, emotivan i virtuozan solistički instrument. Zato mi je uvijek drago kada netko prvi put čuje tubu u toj ulozi i ostane iznenađen onime što može ponuditi.
III. BLOK: Povratak kući i pedagoški rad
7. Odluka o povratku
Mnogi mladi ljudi nakon završetka elitnih inozemnih fakulteta odluče ostati vani. Što je presudilo u Vašoj odluci da se vratite u Viroviticu i ovdje gradite svoju profesorsku karijeru?
– Imao sam priliku ostati u Austriji i nastaviti graditi karijeru tamo, ali iskreno, moj cilj od samog početka nije bio trajno otići iz Hrvatske. Želio sam studirati kod najboljih profesora, steći iskustvo u jednom od najjačih europskih glazbenih okruženja i potom se vratiti kući sa znanjem koje mogu prenijeti novim generacijama učenika. Naravno, važnu ulogu imala je i činjenica da su mi ovdje obitelj, prijatelji i supruga. Nakon sedam godina provedenih u Grazu, gdje sam završio šestogodišnji studij koji obuhvaća četverogodišnji preddiplomski i dvogodišnji diplomski program, osjećao sam da svoje profesionalno i životno poglavlje želim nastaviti graditi upravo u Hrvatskoj. Od samog početka želio sam iskustvo i znanje stečeno u inozemstvu prenijeti učenicima u sredini iz koje sam potekao. Smatram da je velika vrijednost kada učenici imaju priliku učiti od ljudi koji su prošli međunarodno obrazovanje i donijeli sa sobom drugačija iskustva i poglede na glazbu. Posebno me veseli kada vidim interes djece za instrumente koje predajem. Upravo u tome vidim smisao svog povratka. Želio sam svoje znanje i iskustvo podijeliti s novim generacijama i pomoći im da otkriju mogućnosti koje glazba pruža. Ako uspijem motivirati barem dio učenika da ozbiljno zavole glazbu i ostvare svoj potencijal, smatrat ću da sam ostvario ono zbog čega sam se vratio. Nedavno sam obilazio osnovne škole i predstavljao tubu i eufonij budućim učenicima i njihovim roditeljima. Drago mi je što je interes za tubu i eufonij već sada vrlo velik te što sve više djece pokazuje zanimanje za puhačke instrumente. Ovom prilikom pozvao bih sve zainteresirane da dođu na upise u Glazbenu školu Jan Vlašimsky Virovitica 12. lipnja u 17 sati. Ako možda ne bude mjesta baš na tubi ili eufoniju, svakako bih preporučio da razmisle i o drugim puhačkim instrumentima. Mislim da mnogi učenici i roditelji često prvo pomisle na gitaru ili klavir, a zapravo tek kasnije otkriju koliko su puhački instrumenti zanimljivi i koliko mogućnosti pružaju.
8. Prenošenje znanja
U spomenutom studentskom intervjuu izjavili ste da Vam je velika želja ljubav prema tubi prenijeti na druge. Kako danas izgleda ostvarenje tog sna? Kako motivirate današnje klince da se prime instrumenta u doba brzih digitalnih zabava?
– Mogu reći da danas živim ono što sam tada priželjkivao. Još tijekom studija znao sam da želim raditi s mladima i prenijeti im znanje koje sam stekao kroz školovanje i iskustvo u inozemstvu. Danas imam priliku raditi upravo to i veliko mi je zadovoljstvo pratiti kako učenici napreduju i otkrivaju svijet glazbe. Naravno, vremena su se promijenila i djeca danas imaju puno više sadržaja nego što smo ih mi imali. Mobiteli, društvene mreže i različiti digitalni sadržaji stalno se natječu za njihovu pažnju. Međutim, iz mog iskustva, djeca se i dalje mogu zainteresirati za glazbu ako im se ona predstavi na zanimljiv i pristupačan način. Zato nastojim pokazati da tuba i eufonij nisu samo instrumenti koje vide u orkestru, nego instrumenti koji nude mnogo mogućnosti za nastupe, putovanja, druženja i glazbeni razvoj. Djeca najbolje reagiraju kada osjete iskreno oduševljenje osobe koja im nešto predstavlja, a upravo to nastojim prenijeti na njih. Posljednjih tjedana obilazio sam osnovne škole i predstavljao tubu i eufonij budućim učenicima i njihovim roditeljima. Drago mi je što je interes za oba instrumenta vrlo velik te što se velik broj djece želi upisati upravo na puhačke instrumente. To mi je možda i najveća potvrda da se trud isplati te da djeca prepoznaju ljepotu i mogućnosti koje ti instrumenti nude kada ih imaju priliku upoznati iz prve ruke. Jedna od velikih prednosti puhačkih instrumenata je i ta što učenici već nakon godinu ili dvije sviranja mogu postati članovi puhačkog orkestra Glazbene škole Jan Vlašimsky. Kroz orkestar imaju priliku nastupati, putovati po Hrvatskoj i inozemstvu, upoznavati nove prijatelje i stjecati iskustva koja će pamtiti cijeli život. Posebno je važno naglasiti da su takva putovanja i aktivnosti u velikom broju slučajeva za učenike potpuno besplatni. Najljepši dio ovog posla za mene je trenutak kada učenik zavoli glazbu i kada ga više ne morate nagovarati da uzme instrument u ruke. Tada znate da niste prenijeli samo znanje, nego i ljubav prema glazbi, a upravo je to bio jedan od glavnih razloga zbog kojih sam se vratio i odlučio baviti pedagoškim radom.
9. Generacijska razlika
Kada usporedite svoje početke u Virovitici i uvjete koje današnji učenici imaju u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky, koliko se sustav promijenio i jesu li kriteriji danas blaži ili stroži?
– Iskreno, ne bih rekao da se sustav drastično promijenio. Nije prošlo toliko vremena otkako sam i sam bio učenik Glazbene škole Jan Vlašimsky pa su mnoge stvari ostale vrlo slične. U moje vrijeme također smo imali pristup internetu, vrhunskim snimkama i raznim edukativnim sadržajima, tako da današnji učenici nisu u bitno drukčijoj poziciji kada je riječ o dostupnosti informacija. Možda je najveća razlika u tome što današnja djeca odrastaju uz još više sadržaja koji im odvlače pažnju. Mobiteli, društvene mreže i brojne druge aktivnosti često otežavaju održavanje kontinuiteta u radu. Mi smo ipak nešto više vremena provodili uz instrument i druženje s prijateljima, a nešto manje pred ekranima. Što se kriterija tiče, ne bih rekao da su ni blaži ni stroži. Glazba je vrlo poštena po tom pitanju. Ako želite napredovati, morate vježbati i raditi bez obzira na generaciju kojoj pripadate. Određene stvari jednostavno se ne mogu preskočiti. Ono što današnje učenike očekuje jest možda i najveći iskorak u povijesti škole. Nova zgrada, suvremeni uvjeti rada i koncertna dvorana otvorit će brojne mogućnosti budućim generacijama. Iskreno, pomalo im i zavidim jer će imati uvjete o kojima smo mi mogli samo maštati. S druge strane, drago mi je što ću sada kao profesor zajedno sa svojim učenicima moći koristiti sve prednosti koje će nova škola pružati i biti dio tog novog poglavlja u razvoju glazbenog obrazovanja u Virovitici.
10.Nova zgrada, nova era za Viroviticu
Nadovežimo se odmah na to novo poglavlje koje spominjete. Budući da se radi o projektu s modernom akustičnom dvoranom i ljetnom pozornicom, kako će taj novi prostor riješiti dugogodišnji problem s kapacitetima i što će takva infrastruktura značiti za kulturni život samoga grada?
– Smatram da je izgradnja nove zgrade Glazbene škole Jan Vlašimsky jedan od najvažnijih projekata za budućnost glazbenog obrazovanja u Virovitici. Generacije učenika i profesora godinama su radile u uvjetima koji su često bili prostorno ograničeni, tako da će novi prostor značajno unaprijediti kvalitetu rada i omogućiti mnogo bolje uvjete za nastavu, probe i nastupe. Posebno me veseli činjenica da će škola dobiti vlastitu akustičnu koncertnu dvoranu. To nije važno samo za učenike i profesore, nego i za cijeli grad. Kvalitetan koncertni prostor otvara mogućnost organizacije većeg broja koncerata, gostovanja uglednih glazbenika, seminara, radionica i drugih kulturnih događanja. Ako radovi budu tekli prema planu, već početkom sljedeće kalendarske godine učenici i profesori mogli bi koristiti novi prostor. Sama škola nastavit će djelovati na dvije lokacije, što će značajno rasteretiti postojeće kapacitete i omogućiti kvalitetnije uvjete rada. Sigurno je da će se srednjoškolski program odvijati u novoj zgradi, dok će konačna organizacija nastave biti definirana odlukama škole. Kao netko tko je u ovoj školi bio učenik, a danas radi kao profesor, posebno sam sretan što ću imati priliku koristiti sve mogućnosti koje će novi prostor pružati. Siguran sam da će nova zgrada dodatno podići kvalitetu rada škole i ostaviti pozitivan trag na buduće generacije učenika, ali i na kulturni život cijele Virovitice.
IV. BLOK: Poruka za buduće akademce: Od zahvale mentorima do formule za uspjeh
11. Zasluga mentora
Glazbeno sazrijevanje dugotrajan je proces u kojem profesori imaju ulogu mentora, ali i životnih vodiča. Kada danas kao profesor stojite pred novim generacijama u Virovitici, koji su pedagozi iz Vaših dana najviše utjecali na Vas i čiji model rada nastojite prenijeti na svoje učenike?
– Glazbeni put nikada nije zasluga samo jedne osobe pa mi je teško izdvojiti samo jednog mentora. Svaka osoba koja me pratila tijekom školovanja ostavila je dio sebe u mom razvoju kao glazbenika i kao čovjeka. Prije svega moram spomenuti profesoricu Mirnu Mihalković, koja me upoznala s prvim notama i usadila ljubav prema glazbi. Upravo je ona postavila temelje svega što je kasnije došlo. Kroz školovanje na tubi učio sam od profesora Danijela Požgaja, Brune Petaka, Dražena Štefana i Danijela Rajkovića. Svaki od njih obilježio je jedno razdoblje mog glazbenog razvoja i od svakoga sam naučio nešto vrijedno, bilo kroz rad na instrumentu, glazbeno razmišljanje ili odnos prema radu. Profesor Rajković bio mi je profesor tijekom najdužeg razdoblja školovanja te je imao važnu ulogu u mom odlasku na studij u Graz. Upravo me on usmjerio prema toj akademiji i povezao s ljudima koji su kasnije postali važan dio mog profesionalnog puta. Posebnu zahvalnost dugujem i ravnatelju Damiru Mihaljeviću, koji mi je tijekom školovanja i studija pružao veliku podršku, motivaciju i pomoć kada je bilo najpotrebnije. Mislim da mladi ljudi često nisu ni svjesni koliko znači kada iza sebe imaju osobu koja vjeruje u njih i koja ih potiče da nastave dalje čak i kada sami možda posumnjaju u sebe. Velik utjecaj na mene imao je i moj profesor na Glazbenoj akademiji u Grazu, Josef Maierhofer. Osim vrhunskog glazbenog znanja, od njega sam naučio koliko su važni odgovornost, dosljednost i poštovanje prema profesiji. Kada studirate kod čovjeka koji je više od dvadeset godina bio prva tuba Bečke filharmonije, takve lekcije ostaju za cijeli život. Danas kao profesor nastojim uzeti ono najbolje od svih ljudi koji su me oblikovali. Ne pokušavam biti kopija nijednog od svojih mentora, ali nastojim svojim učenicima pružiti istu podršku, znanje i motivaciju kakvu sam i sam imao tijekom svog školovanja.
12. Formula uspjeha
Što biste poručili mladim učenicima virovitičke glazbene škole koji danas maštaju o velikim europskim akademijama? Je li talent dovoljan ili je sve u onih sedam sati vježbanja?
– Talent je svakako važan, ali sam po sebi nije dovoljan. Tijekom školovanja i studija upoznao sam mnogo iznimno talentiranih ljudi, ali dugoročno su najveće rezultate najčešće postizali oni koji su bili spremni kontinuirano raditi i ulagati u sebe. Često se govori o talentu jer je njega najlakše primijetiti, ali publika ne vidi godine rada, odricanja, vježbanja i svakodnevne discipline koje stoje iza svakog uspjeha. Upravo te stvari na kraju naprave najveću razliku. Ne vjerujem ni da je uspjeh isključivo u sedam sati vježbanja dnevno. Kao što sam već rekao, takvi periodi postoje, ali nisu svakodnevica. Puno je važnije imati kontinuitet i iz dana u dan napraviti ono što je potrebno za vlastiti napredak. Nekada će to biti dva sata, nekada četiri, a nekada i sedam, ali najvažnije je da postoji redovitost i jasan cilj. Mladim učenicima poručio bih da ne postavljaju granice sami sebi. Ja sam kao učenik Glazbene škole Jan Vlašimsky sanjao o studiju u Grazu i taj sam cilj na kraju ostvario. Danas znam da se velike stvari mogu ostvariti i kada dolazite iz manjeg grada, ako ste spremni raditi, učiti i biti strpljivi. I na kraju, možda najvažnije od svega, nemojte se baviti glazbom zato što želite diplomu, nagradu ili priznanje. Bavite se glazbom zato što je volite. Ako postoji ljubav prema onome što radite, puno je lakše proći sve izazove koji se na tom putu pojave.
